Smješteno na strateškom prijevoju između planina Papuk i Psunj, nedaleko od Pakraca, selo Španovica predstavlja jedno od najstrašnijih, a ujedno i najprešućivanijih stratišta hrvatskoga naroda u modernoj povijesti. Povijest ovog naselja započinje u razdoblju između 1865. i 1870. godine, kada su se na poziv vlastelinstva, radi intenzivnog iskorištavanja bogatih slavonskih šuma, ovdje doselile prve obitelji radišnih Hrvata iz Gorskog kotara, pretežito iz Ravne Gore, Mrkoplja i Starog Laza. S vremenom je Španovica izrasla u jedno od najvećih, najmodernijih i gospodarski najrazvijenijih naselja u pakračkom kraju, brojeći uoči Drugog svjetskog rata oko 1.300 stanovnika katoličke vjeroispovijesti. Međutim, upravo su njezina etnička homogenost, gospodarska snaga i čvrsta nacionalna svijest mještana postale trn u oku radikalnim elementima u okolnim naseljima s dominantno srpskim stanovništvom, što je u ratnom vihoru stvorilo preduvjete za potpuni i sustavni pokušaj brisanja ovog sela s lica zemlje.
Noć kada je Španovica gorjela
Najcrnje poglavlje u povijesti Španovice ispisano je u noći s 5. na 6. listopada 1942. godine, kada su jake partizanske snage, potpomognute lokalnim pobunjenicima iz okolnih srpskih sela, pokrenule silovit opći napad. Tijekom tog brutalnog pira, u samo jednom danu divljački su ubijena i zaklana 142 mještana, među kojima su većinu činili nenaoružani civili, žene i djeca, dok je najmlađa žrtva imala svega devet godina. Napadači su do temelja spalili i uništili 227 obiteljskih kuća, gospodarskih objekata i mjesnih ustanova, dok je župna crkva Duha Svetoga spaljena i pretvorena u ruševinu samo dva tjedna nakon samog napada. Kroz cijelo ratno razdoblje i neposredno poraće, ukupna crna brojka španovačkih stradalnika popela se na čak 396 poimenično identificiranih osoba, što predstavlja stravičan demografski gubitak od kojeg se ova zajednica nikada nije oporavila. Posljedice tog zločina bile su vidljive ne samo u brojkama, nego i u trajnoj rani na identitetu cijelog kraja.
Etnički inženjering i brisanje imena
Ono što je uslijedilo nakon 1945. godine i uspostave komunističke Jugoslavije predstavlja klasičan primjer administrativnog i etničkog inženjeringa s ciljem trajnog zatiranja hrvatskog identiteta ovog kraja. Komunističke vlasti donijele su odluku kojom je svim preživjelim i protjeranim Hrvatima iz Španovice bio strogo i pod prijetnjom uhićenja zabranjen povratak na djedovinu. Njihova plodna zemlja i privatna imovina konfiscirane su, a u prazno i popaljeno selo planski su naseljeni srpski kolonisti. Kako bi se sjećanje na postojanje ovog naprednog hrvatskog mjesta u potpunosti izbrisalo, selu je dekretom ukinuto povijesno ime i preimenovano u neutralno „Novo Selo“. Punih 45 godina ime Španovica bilo je pod strogim zavjetom šutnje i obavijeno ideološkom cenzurom, pa se o tragediji ovog naselja govorilo tek u uskom krugu obitelji i potomaka.
Povratak imena i čuvanje uspomene
Tek u jeku Domovinskog rata, na inicijativu pripadnika 123. požeške brigade Hrvatske vojske, 24. veljače 1992. godine donesena je povijesna odluka kojom je selu službeno vraćeno njegovo ustavno i povijesno ime. Time je simbolično poništen višedesetljetni pokušaj brisanja Španovice iz kolektivne memorije hrvatskoga naroda. Danas, kroz rad Zavičajne zajednice Španovčana, preživjeli potomci vjerno čuvaju uspomenu na svoje mučenike, organiziraju komemoracije i objavljuju svjedočanstva koja podsjećaju na razmjere pretrpljene tragedije. Njihovo djelovanje svjedoči o istini koja je preživjela sve pokušaje povijesnog revizionizma i potvrđuje da se identitet mjesta može obraniti čak i nakon pokušaja njegova potpunog uništenja.
Što vi mislite?
Podjelite s nama vašu reakciju na ovu vijest!
-
22
-
5
-
2
-
3
-
18
-
3