„Žene su kičma otpora“? U Hrvatskoj 2026. marširaju kao da žive u Iranu, a ne u EU

Zagreb, Split, Rijeka, Osijek, Pula – isti scenarij za 8. ožujka. Par stotina ljudi u Zagrebu, par desetaka u drugim gradovima, zastave duginih boja, crvene parole „drugarice“, natpisi o patrijarhatu, fašizmu, ratu, transfobiji i sloganu „Žene su kičma otpora“. Organizatori – feministički kolektivi poput FAKTIV‑a i lokalnih udruga – tvrde da marširaju „za prava žena“, dok po pozornicama kruže lijevi političari, uključujući i šefa SDP‑a Sinišu Hajdaša‑Dončića, čovjeka koji je HDZ‑u praktički najveći jamac da će još dugo ostati na vlasti.

Za koja točno „prava“ žene u Hrvatskoj još nemaju?

Ako poslušate proglase, dobit ćete ideološki koktel svega i svačega, od pobačaja i plaća do klime, trans prava i rata u Iranu. fAKTIV u pozivu za Noćni marš tvrdi da „žene desetljećima štrajkaju, marširaju i podmeću leđa“, da su „žene kičma društva i kičma otpora“ te da se maršira „za radnice, za besplatan i dostupan pobačaj, za sigurne ulice i domove, za solidarnost“.

No kad se odmakneš od parola, ostaje jednostavno pitanje: na što točno hrvatske žene danas nemaju pravo. Pravo glasa imaju. Pravo na obrazovanje, rad, vlasništvo, kandidaturu na izborima imaju. Hrvatska je imala i predsjednicu države i premijerku, žene sjede u Saboru, Vladi, pravosuđu i upravama kompanija. Žena u Hrvatskoj 2026. pravno je ravnopravna – može studirati i raditi kao muškarac, nasljeđuje imovinu, može biti šefica, sutkinja, ministrica ili direktorica. U radnom pravu ne postoji „ženska“ i „muška“ plaća, postoji ugovor i kolektivni, a činjenica da se to često ne poštuje jednako pogađa i muškarce i žene; to je opći hrvatski problem, ne ekskluzivno „ženski“.

U stvarnosti, glavni zahtjevi ovih marševa svode se na besplatan pobačaj bez praktičnih ograničenja, guranje trans i queer agende pod ženskim paravanom i opći anti‑kapitalistički narativ u kojem je sve što nije njihova ljevica „fašizam“. Dok se skandira o „štrajku u kuhinji i na ulici“, ozbiljne teme poput stanovanja, poreznog rasterećenja rada, reforme pravosuđa i stvarne zaštite od nasilja ostaju gurnute u drugi plan.

Organizatori u svojim tekstovima govore o radnicama u stečajnim poduzećima kojima država duguje plaće, o prekarnom radu, vanjskim suradnicama i kuharicama koje rade za sitniš. To jest realnost, ali ne samo ženskog dijela društva. Bauštelac bez ugovora i prodavačica na minimalcu imaju isti problem – nesiguran posao i malu plaću – pa je poštenije reći da hrvatska država loše štiti prava svih građana nego glumiti da je riječ o posebnoj „ženskoj borbi“.

Što zapravo treba hrvatskoj ženi?

Hrvatskoj ženi zapravo trebaju vrlo konkretne stvari: dostupni vrtići i jaslice, normalna plaća i ugovor na neodređeno, pristojan stan koji nije 700 eura za garsonijeru, ginekolog koji radi svoj posao bez maltretiranja i višemjesečnih čekanja. To se ne rješava bubnjevima i transparentima na Ilici, nego zakonima, proračunom i radom institucija.

U tom okviru pojavljivanje Siniše Hajdaša‑Dončića na čelu povorke izgleda kao simbol cijelog problema. Šef SDP‑a, stranke koja je godinama imala priliku uređivati radno zakonodavstvo, socijalnu politiku i stanogradnju, danas paradira iza transparenta „Žene – kičma otpora“ kao da nije dio političke elite koja je sve to propustila napraviti. Umjesto da ponudi ozbiljan program – porezno rasterećenje plaća, poticaje za zapošljavanje žena nakon porodiljnog, poticajnu stanogradnju za mlade obitelji – on bira najjeftiniji PR: šetnju s aktivistima, par fraza protiv „patrijarhata“ i „fašizma“, i fotkanje za društvene mreže.

Za običnu ženu u Hrvatskoj, onu koja radi za 900 eura, otplaćuje kredit, boji se hoće li joj dijete upasti u vrtić i pita se koliko će još poskupjeti hrana i gorivo, od Noćnog marša ne ostaje ništa opipljivo. Niti će joj zbog marša plaća rasti, niti će nasilnik odjednom dobiti strožu kaznu, niti će država brže reagirati kad prijavi zlostavljanje. Stvarni rezultat je još malo polarizacije, još malo ideologije i još jedan dan u kojem se vlast može praviti da je sve pod kontrolom.

Zaključak se sam nameće: hrvatske žene u pravnom smislu imaju sva ključna prava, ali žive u državi koja loše štiti prava svih, bez obzira na spol. Noćni marševi, kakvi su jučer viđeni po hrvatskim gradovima, služe više kao ventil za ideološke frustracije ljevice nego kao alat za rješavanje ijednog konkretnog problema. A Siniša Hajdaš‑Dončić, umjesto da bude ozbiljna prijetnja HDZ‑u, svojim sudjelovanjem i stilom politike postaje jedan od glavnih razloga zašto se HDZ mirno održava na vlasti.