Vlatka Pokos, nekadašnja voditeljica i pjevačica najpoznatija po braku s Dikanom, ponovno se uključila u hrvatsku povijesnu i političku debatu s pozicije strastvene braniteljice partizanskog pokreta. Ovoga puta meta njezinih komentara bili su predsjednik Zoran Milanović i premijer Andrej Plenković, kojima je putem društvenih mreža uputila javnu lekciju iz povijesti. Pokos, koja u posljednje vrijeme redovito istupa kao samoprozvana komentatorica povijesnih tema, podijelila je opsežnu objavu u kojoj brani partizanski pokret i napada aktualne hrvatske čelnike zbog, kako kaže, neznanja i neodgovornih izjava. Da je ostala voditeljica, možda bi manje tko primijetio – no u eri društvenih mreža svaka objava postaje povod za raspravu, posebno one koje staju na stranu pokreta koji je iznjedrio člana top deset najvećih masovnih ubojica u povijesti, kojeg je doktorica povijesti čak i “heštegala” na kraju svog znanstvenog rada.
Što je Vlatka napisala
U svojoj objavi Pokos je Milanovićevo komentiranje partizanskog pokreta nazvala “maloumnim, ignorantskim i neodgovornim”, tvrdeći da predsjednik svojim izjavama daje legitimitet “velikosrpskim mitomanima”. Istaknula je da su Hrvati činili većinu u četiri od pet partizanskih korpusa te da je partizanski pokret na području Hrvatske od 1942. do kraja rata bio “najrazvijeniji u Europi” – što je teza kojom se godinama služi određena historiografska škola, ali koja je daleko od konsenzusa u hrvatskoj akademskoj zajednici. Premijer Plenković nije prošao bolje – Pokos mu je zamjerila što je za proslavu Dana antifašističke borbe odabrao “tradicionalno proustašku kanadsku dijasporu”, čime je u isti koš strpala čitavu hrvatsku dijasporu s jasnom ideološkom etiketom. Njezinu objavu prenosimo jer ilustrira obrazac koji se u Hrvatskoj sve češće ponavlja – javne osobe bez historiografskog obrazovanja uzimaju stranu u složenim povijesnim raspravama s uvjerenošću kakvu rijetki profesionalni povjesničari sebi mogu priuštiti.
Partizanski pokret i hrvatska povijest – tema koja ne trpi simplifikacije
Ono što Pokos prezentira kao nepobitnu povijesnu istinu zapravo je jedna od najkompleksnijih i najosjetljivijih tema hrvatske historiografije. Partizanski pokret na tlu Hrvatske bio je heterogen – u njemu su sudjelovali i Hrvati i Srbi, ali su ciljevi toga pokreta bili uspostava komunističke diktature, a ne demokratske Hrvatske. Upravo ta dimenzija – revolucionarna priroda pokreta i ono što je uslijedilo nakon 1945. – sustavno se izostavljala iz javnog diskursa desetljećima, a izostavljaju je i danas oni koji partizanski pokret prikazuju isključivo kao antifašističku borbu. Bleiburg, Križni put, logori i desetljeća represije nad hrvatskim narodom nisu “velikosrpski mit”, još manje izmišljotina – to su dokumentirane povijesne činjenice koje svaka ozbiljna rasprava o tom razdoblju mora uključivati. Kada netko tu raspravu reducira na “čitajte knjige” i etiketiranje sugovornika kao maloumnih, to više govori o ideološkoj poziciji govornika nego o samoj povijesti. Pozivanje na “čitanje knjiga” nakon 45 godina komunističke diktature u kojoj je dozvoljena samo istina koju su prezentirali “pobjednici” je kako bi to doktorica Pokos rekla – maloumno.
