Ministarstvo prostornog uređenja službeno je potvrdilo da je na 16. katu Vjesnikova nebodera pronađen azbest na 24 stupa konstrukcije, zbog čega se radovi na toj etaži i dijelu iznad nje moraju zaustaviti i posebno sanirati. Državni tajnik Tonči Glavinić objašnjava da se na nižim katovima u ranijim ispitivanjima azbest „nije pojavio“, pa ga nitko nije ni tražio u ovoj mjeri – tipičan jugoslavenski mentalitet: dok se ne razbiješ u problem, pravi se da ne postoji.
Vjesnik je građen u doba kad su partijski komiteti po novinama pisali tekstove o „brizi za radnike“ i „naprednim standardima“, dok su im istovremeno u zgradu koja simbolizira režimske medije ugrađivali materijal za koji je i tadašnja stručna javnost znala da je opasan. Zapad je već 70‑ih i 80‑ih sve više zabranjivao azbest, ali u Jugoslaviji je bilo bitno da je jeftin i praktičan – zdravlje ljudi bilo je zadnja rupa na svirali.
Trovali svoje, a kamoli ne obične
Godinama su stotine novinara, urednika, lektora i tehničara radile u toj zgradi, uvjereni da su „avangarda društva“, a danas ih povijest dočekuje s podatkom da su sjedili u mastodontu čiji stupovi doslovno otpuštaju vlakna koja uzrokuju rak pluća i mezoteliom. Ako je takav odnos režim imao prema vlastitim propagandistima u Vjesniku – ljudima koje je smatrao „svojima“ – što tek reći o azbestnim krovovima po školama, tvorničkim halama i radničkim zgradama širom bivše države?
Nije ovo izolirani propust, nego obrazac: Jugoslavija je godinama štedjela na materijalu, sigurnosti i zdravlju, a praksu je poslije pokušala oprati floskulama o „socijalnoj osjetljivosti“. Vjesnikov neboder danas stoji kao betonski dokaz da su i tu – kao i u mnogim drugim pričama – prvo gradili za sliku, a tek onda brinuli hoće li ljudi iz tih zgrada izaći živi i zdravi.
Rušenje se rasteže, Slavonska i dalje taoc
Zbog otkrivenog azbesta rušenje nebodera se produljuje: posebni plan sanacije morat će izraditi specijalizirana tvrtka, a uklanjanje spornih stupova trajat će dulje nego što se planiralo. Ministarstvo tvrdi da „nema opasnosti za građane“ i da mjerne postaje Zavoda „Dr. Andrija Štampar“ oko gradilišta ne bilježe povećane koncentracije azbestnih vlakana u zraku – no to ne mijenja činjenicu da je još jedna jugoslavenska zaostavština objektivno usporila cijeli projekt.
Za Zagrepčane to znači produženi život Slavonske avenije kao gradilišta, s uskim grlima i kolonama koje svaki dan pune živčane ispade vozača. Dok službena priopćenja umiruju javnost stručnim terminima, običnim ljudima je sve jasnije: kad god negdje iskoči problem iz vremena Jugoslavije – od azbesta do loših temelja – račun, gužve i živciranje plaća današnja Hrvatska.
Što vi mislite?
Podjelite s nama vašu reakciju na ovu vijest!
-
0
-
0
-
2
-
1
-
0
-
1