Operna pjevačica Dunja Vejzović, mezzosopranistica koja je karijeru izgradila na pozornicama Nürnberga, Frankfurta, Bečke državne opere, La Scale i Metropolitana, objavila je da vraća titulu počasne građanke Grada Raba jer je isto priznanje dobio Marko Perković Thompson. U javnom pismu upućenom Gradskom vijeću Raba navela je da je odluka o Thompsonu za nju „duboko vrijednosno i moralno pitanje” te da ne želi biti u istom društvu s njim. Dodala je da su njezina „dugogodišnja nastojanja usmjerena na razvoj i prosperitet Raba u suprotnosti s razlozima dodjele priznanja ovogodišnjem laureatu” – jer Thompson, prema njezinim riječima, zastupa „usko shvaćenu nacionalnost pod nazivom domoljublja.”
Lijepo. Samo jedno pitanje ostaje bez odgovora: gdje je bila Dunja Vejzović 1991. dok je Marko Perković Thompson pjevao po rovovima, frontovima i bojišnicama Domovinskog rata?
Karijera u Beču i Milanu, dok je Hrvatska gorjela
Odgovor nije težak za pronaći. Dunja Vejzović je od 1971. živjela i radila u inozemstvu – Nürnberg, Frankfurt, slobodna umjetnica od 1980. – nastupajući redovito na Bečkoj državnoj operi, La Scali, pariškoj Velikoj operi i Metropolitanu u New Yorku. Godine 1990. pjevala je premijeru Lohengrina u Bečkoj državnoj operi pod Abbadovim ravnanjem s Plácidom Domingom. Dok je u rujnu 1991. Zagreb bombardiran, dok su Vukovar, Šibenik, Dubrovnik i Rab bili na meti srpske agresije i dok su tisuće mladih Hrvata uzimale oružje u ruke, gospođa Vejzović bila je slobodna umjetnica na europskim opernim pozornicama.
To nije optužba – svaki čovjek ima pravo na vlastiti životni put, a karijera izgrađena dugim radom zaslužuje poštovanje. Ali kad ta ista osoba danas podučava naciju tko je moralno prihvatljiv za titulu počasnog građanina, a tko nije, onda je sasvim legitimno pitanje: odakle vam moral za takve lekcije?
Thompson: branitelj, ne samo zabavljač
Marko Perković Thompson nije počasni građanin Raba zato što je zabavljač ili estradna zvijezda. Počasni je građanin zbog onoga što je bio u Domovinskom ratu – branitelj, dragovoljac, čovjek koji je oružje zamijenio gitarom i čijim su se pjesmama opremali rovovi od Vukovara do Dubrovnika. Njegova glazba nije bila produkt studijskog ugođaja nego ratnih iskustava i domoljublja koje se ne mjeri novčanicama ni ulaznima u operne kuće.
Rab je 1991. bio direktno ugrožen – JNA i srpske postrojbe nastojale su ovladati sjevernim Jadranom, a obrana otoka bila je pitanje opstanka. Počasno građanstvo Thompsonu nije poruka mržnje – to je zahvalnost zajednice čovjeku koji je svojom glazbom i prisutnošću na fronti bio dio onoga zbog čega danas slobodan Rab postoji.
Moralne lekcije i selektivna osjetljivost
Vejzovićin nastup bio bi dojmljiv da se ista ta moralna osjetljivost pojavljuje i u drugim prilikama. No u javnom prostoru ona se aktivira isključivo kad je u pitanju Thompson, domoljubna glazba, pozdrav „Za dom spremni” ili bilo koji drugi simbol koji dio kulturne elite prepoznaje kao „problematičan.” Tada se najednom pojavljuju pisma o „vrijednostima” i „moralnoj dosljednosti.”
Kad je u pitanju stvarna korupcija, stvarni kriminal, devastacija javnih institucija ili sudbina branitelja koji desetljećima čekaju na prava – tih moralnih pisama nema. Selektivna savjest koja se aktivira samo prema domoljubima nije savjest nego ideološki filter.
Titula počasne građanke Raba dobivena je, kako sama kaže, za kulturni doprinos otoku – i to je legitimno i vrijedno. Ali Thompson je svoju titulu dobio za nešto što je i Vejzović mogla dati Rabu 1991.: za to što je bio na strani onih koji su ga branili. Mnoge su Hrvatice stale na branik domovine s puškom u rukama, mnoge su služile domovini pomažući u obrani na druge načine, moralna vertikala iz Beča tada se nije oglasila niti moralizirala.
Što vi mislite?
Podjelite s nama vašu reakciju na ovu vijest!
-
3
-
0
-
0
-
0
-
0
-
0