Svećenik koji je rekao „Moja osveta je oprost“: tko je bio istarski mučenik Miroslav Bulešić

Blaženi Miroslav Bulešić jedno je od najpoznatijih imena Crkve u Istri, ali i simbol stradanja hrvatskih svećenika u poraću Drugog svjetskog rata. Rođen je 13. svibnja 1920. u selu Čabrunići, u župi Svetvinčenat, u skromnoj obitelji Miha i Lucije, gdje je još kao dječak pokazivao neuobičajenu pobožnost i želju za svećeničkim pozivom. Rano ulazi u sjemenište, školuje se u Kopru i Gorici, a zatim odlazi na studij u Rim, na Papinsko sveučilište Gregoriana, gdje usred ratnih godina duhovno sazrijeva i priprema se za službu u svom narodu. Za svećenika je zaređen 11. travnja 1943. u Svetvinčentu, pod geslom „Dođi kraljevstvo Tvoje, budi volja Tvoja“, svjestan da ga u ratom ranjenoj Istri ne čeka lagan, nego opasan život.

Svećenik koji nije pitao za naciju

Prva župa mladog svećenika bila je Baderna, gdje od 1943. do 1945. djeluje u okruženju u kojem se sudaraju njemačka vojska, talijanski fašisti i partizani. U toj kaotičnoj Istri Bulešić se jasno isticao stavom da ne pita tko je koje narodnosti ili političkog uvjerenja – sakramente i utjehu nudio je svima. Vjernici i suborci u vjeri pamte ga po rečenici da će pomoć i ispovijed dati „i Hrvatu, i Nijemcu, i Talijanu“, jer u svima vidi čovjeka, što mu je donijelo neprijatelje sa svih strana. U ratnim bilješkama zapisuje da je spreman dati život za svoje vjernike i da se mučeništva ne boji, nego ga prihvaća ako bude potrebno – riječi koje će se samo nekoliko godina kasnije pokazati proročkima.

Nakon rata premješten je u Kanfanar, gdje neumorno radi na obnovi vjerskog života, okuplja djecu i mlade, obnavlja crkveno pjevanje i pobožnosti te javno upozorava na pokušaje komunističkih vlasti da istisnu vjeru iz javnog prostora. Zbog svoje otvorenosti, čvrstog stava i hrabrog svjedočenja vjere, vrlo brzo biva označen kao „neprijatelj režima“. Godine 1946. odlazi u Pazinsko sjemenište kao odgojitelj budućih svećenika i tajnik Svećeničkog zbora sv. Pavla, gdje dodatno dolazi pod povećalo vlasti jer okuplja istarske svećenike i zalaže se za slobodu Crkve.

Krvava krizma u Lanišću

Ljeto 1947. donosi otvoreni sukob između komunističkog režima i Crkve u Istri. Vlasti prijete, potiču skupine koje žele omesti crkvene obrede, a upravo se na meti našao i mladi svećenik iz Čabrunića. U kolovozu kao podravnatelj sjemeništa i tajnik Svećeničkog zbora prati vatikanskog delegata na krizme u Buzetu i okolnim župama, unatoč jasnim prijetnjama da će „krizma biti krvava“. Dan prije svog ubojstva u Buzetu doslovno tijelom brani svetohranište od razularene skupine koja je upala u crkvu, poručujući da preko njega mogu proći samo ako ga ubiju.

Kobni dan dolazi 24. kolovoza 1947. u Lanišću. Dok se u župnoj crkvi slavi sveta misa i podjeljuje krizma, skupina napadača upada u župnu kuću gdje se nalaze svećenici. Miroslava Bulešića obaraju i nožem mu zadaju smrtonosne ubode u vrat, pred svjedocima koji pamte njegove posljednje zazive Isusu u trenutku smrti. Krv 27‑godišnjeg svećenika natapa prag župne kuće, a vlasti ubrzo pokušavaju zataškati zločin i spriječiti širenje glasa o mučeništvu, zabranjujući da bude pokopan u rodnoj župi.

Najprije je sahranjen u Lanišću, a tek 1958. njegovi posmrtni ostaci preneseni su u Svetvinčenat, gdje mu se i danas mole brojni vjernici iz cijele Istre i Hrvatske. U narodu se njegov glas svetosti širio tiho, usprkos šutnji režima, a rečenica „Moja osveta je oprost“ postala je nit vodilja za naraštaje koji su stradali pod komunističkim progonom.

Od istarskog svećenika do blaženika

Nakon pada komunizma, Porečka i Pulska biskupija pokreće službeni postupak za njegovo proglašenje blaženim. Istražuju se dokumenti, svjedočanstva i okolnosti smrti te u Rimu bivaju priznati svi elementi mučeništva „iz mržnje prema vjeri“. Dana 28. rujna 2013. u pulskoj Areni, pred desecima tisuća vjernika, održana je svečana beatifikacija Miroslava Bulešića, čime je mladi svećenik iz malog istarskog sela i službeno upisan među blaženike Katoličke Crkve. Za mnoge Istrane on je danas ne samo simbol vjernosti Bogu do kraja, nego i trajni podsjetnik na cijenu slobode savjesti u jednom od najmračnijih razdoblja naše novije povijesti.