Stravična svjedočanstva preživjelih mudžahedinskih zvjerstava nad Hrvatima

Više od 30 godina nakon što su muslimani i mudžahedini ubili najmanje 24 bosanska Hrvata kod Travnika, svjedočanstva preživjelih i dalje trgaju srce – i podsjećaju da pravda nikad nije bila potpuna

24 Hrvata ubijena, preživjeli i danas ne mogu zaspati

Osmog lipnja 1993. godine, u blizini sela Bikoša u središnjoj Bosni, najmanje 24 bosanska Hrvata ubijena su nakon što su izdvojeni iz veće skupine civila i vojnika zarobljenih u blizini Travnika. Ubijali su ih muslimanske snage i mudžahedini – strani islamski borci koji su u Bosnu stigli pod krinkom “bratske pomoći,” a za sobom su ostavljali zločine koji se ni danas ne mogu gledati bez grče u želucu. Više od tri desetljeća kasnije,  svjedočanstva preživjelih objavila je stranica UN International Residual Mechanism for Criminal Tribunals, nasljednika Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju, a jedan od preživjelih svjedoka izgovorio je rečenicu koja u sebi nosi cijeli teret onoga što je preživio: “Svaku noć ja sam pretežno na ratištu. Ne mogu više spavati.” Trideset godina. I još uvijek nema mira.

Svjedočanstva koja se čuvaju jer se istina ne smije zaboraviti

Iskazi preživjelih i svjedoka pohranjeni su u arhivima MKSJ i njegova nasljednika IRMCT-a – institucija koje su nastale kako bi zabilježile i sudski utvrdile zločine počinjene tijekom ratova na prostoru bivše Jugoslavije. Zajedno sa sudski utvrđenim činjenicama, ova svjedočanstva čine povijesni zapis koji se ne smije prekrižiti ni zaboraviti, bez obzira na to koliko je politički neugodno određenim stranama da se o njemu govori. Zločini nad Hrvatima u središnjoj Bosni – kod Bikoša, Ahmića, Uzdola i na desecima drugih lokaliteta – bili su sustavni, planirani i brutalni, a žrtve su bile civili, starci, žene i djeca koji nisu imali nikakve veze s ratnim operacijama.

Mudžahedini u Bosni – poglavlje koje se još uvijek prešućuje

Posebno poglavlje ovih zločina jest uloga stranih islamskih boraca – mudžahedina – koji su operirali na terenu srednje Bosne i koji su nad hrvatskim civilima i zarobljenicima počinili neke od najokrutnijih zločina cijelog rata. Njihova prisutnost u Bosni, toleriranje od strane dijela bošnjačkih vojnih struktura i nasljeđe koje su ostavili – tema je o kojoj se u javnom diskursu govori daleko premalo, a koja je ključna za razumijevanje onoga što se dogodilo Hrvatima u tom dijelu Bosne. Preživjeli koji i danas noćima ne mogu spavati zaslužuju da se njihova svjedočanstva čuju – glasno, jasno i bez uljepšavanja.