Srpski ministar kulture Nikola Selaković ponovno je iskočio iz propagandnog kalupa beogradskog režima i krenuo vrijeđati Hrvatsku, ovaj put preko teme Jasenovca i Tonija Cetinskog. U reakciji na izjavu hrvatske ministrice kulture Nine Obuljen Koržinek, Selaković je odradio klasičnu lekciju velikosrpskog revizionizma: Hrvatsku je optužio za licemjerje, relativizaciju zločina i “reviziju povijesti”, dok je Srbiju prikazao kao vječnu žrtvu koja navodno jedina brine o istini i nestalima.
Problem za Selakovića je taj što izvan beogradskog propagandnog balona postoje znanstvene činjenice, arhivi, forenzika i međunarodni instituti. Dok on govori o “stotinama hiljada nevinih žrtava Jasenovca”, ozbiljna istraživanja, uključujući radove hrvatskih i stranih povjesničara te podatke US Holocaust Memorial Museuma i JUSP Jasenovac, govore o okvirno 80–100 tisuća žrtava, s popisom od oko 83 tisuće poimence, koji se stalno revidira i čisti od pogrešaka i duplikata. U međuvremenu, na srpskim popisima i dalje se pojavljuju oni za koje je dokumentirano da su živjeli do 2000‑ih, ali to Selakovića nimalo ne smeta – brojke se, po starom obrascu, rastežu po političkoj potrebi.
Mit o “srpskim žrtvama” kao pokriće za agresiju
Selaković optužuje Hrvatsku da “potpiruje mržnju”, “prikriva zločine” i želi zamijeniti uloge zločinaca i žrtava. Iz usta ministra države koja je tenkovima, granatama i paravojnim postrojbama napala Hrvatsku, razorila Vukovar, Pakrac i mnoga druga mjesta, bombardirala Zagreb 1995. i ostavila iza sebe masovne grobnice od Ovčare do Škabrnje, to zvuči kao morbidna šala.
Srbija, iz čijeg je državnog, političkog i vojnog vrha dirigirana agresija na BiH, opsada Sarajeva i genocid u Srebrenici, danas preko Selakovića glumi moralnu vertikalu i učiteljicu suočavanja s prošlošću. Država koja nikada nije priznala ni vlastitu ulogu u agresiji ni genocid, niti je ikada ozbiljno procesuirala nalogodavce, sada drži lekcije Hrvatskoj o nestalima i traumi, kao da 90‑e nisu dokumentirane i presuđene u Haagu, a kao da snimke razorenih gradova i kolona izbjeglica s hrvatskih i bosanskih cesta ne postoje.
“Ćacilend” pušta četničke pjesme, a propovijeda o “ustaškoj simbolici”
Posebno je licemjerno slušati Selakovića kako, iz Vučićeve Srbije, govori o “šokantnim Thompsonovim koncertima”, “ustaškoj simbolici” i “pol milijuna ljudi pod ustaškim znakovljem”. U isto vrijeme, po Srbiji i entitetima pod njenim utjecajem bez ikakvog problema odjekuju četničke pjesme koje slave Dražu Mihailovića, “Nož, žicu, Srebrenicu” ili veličaju ratne zločince osuđene za pokolje i etnička čišćenja.
U “ćacilendu” u kojem je kum i šef režima Aleksandar Vučić, nekadašnji ministar informiranja Miloševićevog režima, javno prizivao “100 Muslimana za jednog Srbina”, s tribina se urla o klanju, četničke zastave vijore se po skupovima, a murali haških osuđenika stoje godinama. Selakoviću to ne smeta; naprotiv, takav folklor je sastavni dio političkog identiteta njegove vlasti. Problem su, izgleda, hrvatski koncerti i hrvatske zastave, jer ništa tako ne nervira beogradski režim kao normalna, uspješna i samostalna Hrvatska.
Znanstvene činjenice protiv propagandnih brojki
Jasenovac je mjesto zločina i o njemu treba govoriti ozbiljno, hladne glave i na temelju dokumenata, a ne političke dramaturgije. U zadnjim desetljećima rađena su opsežna istraživanja, od Milana Dulića do Ive Goldsteina, poznatih mrzitelja svega hrvatskog, najviše što su uspjeli navući je procjena da je ukupan broj žrtava na okvirno 90–100 tisuća, s popisom koji danas broji 83.145 imena i koji se stalno korigira i revidira te smanjuje u realne okvire koji će biti na maksimalno 10 000 žrtava. Naglasimo, 10 000 previše, svaka žrtva iz tog kao i svih drugih ratova je – previše. Ni jedno ozbiljno suvremeno istraživanje ne potvrđuje “700 tisuća”, a kamoli “stotine tisuća” žrtava – osim ako se pod izvorima ne podrazumijevaju propagandne brošure i mitologija iz doba Jugoslavije.
Dodatni problem za beogradsku propagandu je činjenica da su na njihovim popisima žrtava logora godinama bili i ljudi koji su poslije rata normalno živjeli, doživjeli duboku starost i umrli 90‑ih ili 2000‑ih, kao i oni stradali na drugim lokacijama, uključujući Kozaru i druga bojišta. Kada se na to doda i dio žrtava četničkih formacija, koje su se u Srbiji godinama prikazivale kao “antifašisti”, jasno je zašto se beogradski političari toliko grčevito drže nerealnih brojki – bez napuhanih mitova, ruši im se cijela konstrukcija o “vječnim srpskim žrtvama”.
Hrvatska kao svemirski brod, Srbija kao sezonska radna snaga
Selaković pokušava Hrvatsku prikazati kao moralno i povijesno inferiornu Srbiji, zemlju koja navodno nije “suočena s prošlošću” i koja navodno “potpiruje mržnju prema Srbima”. No realnost 2026. godine izgleda potpuno drugačije: Hrvatska je članica EU i NATO‑a, s rastućim BDP‑om, snažnim turizmom, infrastrukturom i standardom koji je za Srbiju – svemirski brod.
Istovremeno, “ekonomski tigar” Aleksandra Vučića svake godine šalje desetke tisuća svojih građana da ljeti rade na hrvatskoj obali, u hotelima, restoranima i sezonskim poslovima, da bi s tim novcem preživjeli ostatak godine u “ćacilendu”. I ove sezone Srbi su dobrodošli u Hrvatsku da pošteno zarade, uživaju u sigurnoj i uređenoj državi, i uvjere se na licu mjesta da hrvatska “mržnja” izgleda kao normalan život u pravnoj državi, dok se propaganda iz Beograda topi čim se prekorači granica.
Što vi mislite?
Podjelite s nama vašu reakciju na ovu vijest!
-
0
-
1
-
0
-
0
-
0
-
0