Ruševo: 81. obljetnica partizanskog pokolja

U Ruševu je 19. travnja 2026. u organizaciji udruge “Put, istina i život” dostojanstveno obilježena 81. obljetnica komunističkog terora nad nedužnim civilima i vojnicima iz Đakova i okolnih sela. Komemoracija je okupila obitelji žrtava, braniteljske udruge, visoke državne izaslanike i lokalne dužnosnike koji su zajedno odali počast onima koji su u travnju 1945. odvedeni na put bez povratka.

Što se dogodilo u travnju 1945.

Kada su partizanske jedinice 21. srpske i 6. ličke divizije 17. travnja 1945. ušle u Đakovo, odmah su počela masovna uhićenja. Skupina od oko 200 vojnika i civila – vezanih žicom, u kolonama – tjerana je prema Požegi kroz selo Ruševo. Na tom su putu bili izloženi teškom mučenju. Popise za likvidaciju sastavljali su domaći komunisti, članovi Narodnooslobodilačkih odbora.

“Skočio sam na kola i vidio ga. Bolje da nisam.”

Najsnažniji trenutak komemoracije bilo je svjedočanstvo Stjepana Jakaba ml. iz Đakovačkih Selaca, čijeg su oca partizani odveli u sumrak 15. ili 16. travnja 1945. Otac je vjerovao partizanima – jedanput su ga već pustili – i nije se skrivao. Jedne kasne večeri partizani su opkolili kuću, upali unutra i odveli ga. “Moj otac je otišao bez pozdrava”, rekao je Jakab. Idućeg jutra vidio ga je u koloni od četrdesetak zarobljenika, vezanih po četiri, kako prolazi kaldrmicom prema Ruševu – u starim, trošnim kućnim papučama. Partizani nisu dozvolili ni da se oprosti od žene.

Seoski odbor u Selcima naknadno je odlučio da se preostali zarobljenici pobiju – i to pismeno, potpisanim dokumentom. Nakon tri tjedna stigla je poruka: pobijeni su i zakopani. Tijela su uz pomoć komesara Zupčića dopremljena zaprežnim kolima. “Zaprežna kola s tijelom mog oca stajala su u dvorištu. Skočio sam na kola i vidio ga. Bolje da nisam. Nije imao nos, uši ni oči. Zaklan je. Pretpostavljam da su ih žive mučili”, rekao je Jakab.

3.000 poimenično popisanih žrtava Đakovštine

Istraživač i publicist Pero Šola iznio je podatke iz knjige “Prešućene žrtve Đakova i Đakovštine” – poimenično popisano 3.000 žrtava na području koje je tada imalo oko 50.000 stanovnika. “Gubitak viši od 5 posto predstavlja genocid. Mi možda nikad nećemo smjeti službeno reći da je nad hrvatskim narodom napravljen genocid, ali te knjige i brojke govore same za sebe”, rekao je Šola. Dodao je da su se ovi zločini “oslobođenjem” slavili u Kragujevcu i Moskvi – ali ne u Ruševu, ne u Đakovu, ne u hrvatskim obiteljima.

“Svaka žrtva zaslužuje grob”

Izaslanica ministra branitelja Tome Medveda, Tanja Antunović Hadžić, podsjetila je da je Ministarstvo u posljednjih deset godina ekshumiralo posmrtne ostatke najmanje 2.187 osoba, od kojih je 2.046 dostojno pokopano. “Svaka žrtva zaslužuje grob. Dostojno mjesto počinka na kojem će obitelji moći zapaliti svijeću”, poručila je. Istaknula je i da se još uvijek traga za 1.727 nestalih iz Domovinskog rata.

Načelnik Općine Čaglin Dalibor Bardač zaključio je jednostavno: “Njihova jedina krivnja bila je ta što su bili Hrvati.” (izvor: portal-veterani.info)