Razbijanje antifašističkih mitova: Istru je Hrvatskoj vratio – svećenik!

Postoje ljudi čije ime nije dovoljno poznato u odnosu na ono što su učinili za svoj narod. Msgr. dr. Božo Milanović jedan je od njih. Rođen 1890. u Kringi kraj Pazina, preminuo 1980. u Pazinu – u devedeset godina dugom životu ovaj je istarski svećenik, teolog, povjesničar i diplomat učinio ono što nisu uspjeli ni vojnici ni politički pregovarači: dokazao je pred međunarodnom zajednicom da je Istra hrvatska zemlja i osigurao njezin povratak matici. Bez njega, Istra bi danas vrlo vjerojatno bila u sastavu Italije.

Djetinjstvo, obrazovanje i svećenički poziv

Božo Milanović rodio se u narodnjačkoj katoličkoj obitelji u doba kada je Istra bila pod austrijskom vlašću. Školovao se na Carsko-kraljevskoj hrvatskoj gimnaziji u Pazinu, studij teologije pohađao u Goriziji, a za svećenika je zaređen 1914. u Trstu. Doktorat iz teologije stekao je u Beču 1918. godine. Bio je čovjek iznimnog intelekta i široke kulture – toliko da ga je privlačila i tehnika, pa je prijavio čak i patent za električni komutator. No njegov pravi poziv bio je narod i vjera – i ta dva elementa vodila su ga kroz cijeli život.

Otpor fašizmu: Čuvanje hrvatskog identiteta pod talijanskom čizmom

Nakon Prvoga svjetskog rata i Rapalskog ugovora, Istra pada pod talijansku vlast. S dolaskom fašizma počinje brutalna talijanizacija – zabranjuje se hrvatski jezik, mijenjaju se prezimena, gase se institucije. Milanović postaje trn u oku vlasti. Zbog otvorenog otpora i stalne policijske prismotre, biskup ga 1922. premješta u Trst – paradoksalno, kako bi ga zaštitio. Ondje nastavlja borbu drugim oružjem: tiskanom riječju. Vodi brigu o Tiskovnom društvu, tiska hrvatske molitvenike, katekizme, kalendare i poučnu literaturu. Pokreće listove Pučki prijatelj i Istarski list. Od 1923. na čelu je Društva sv. Mohora za Istru – jedne od rijetkih institucija koja je legalno izdavala knjige na hrvatskom jeziku u fašističkoj Italiji. Dok fašisti brišu hrvatski identitet s ulica i iz škola, Milanović ga čuva u knjigama i molitvenicima.

Ključna misija: Spasiti Istru na Pariškoj mirovnoj konferenciji

Nakon kapitulacije Italije i završetka Drugog svjetskog rata, sudbina Istre visila je u zraku. Na Pariškoj mirovnoj konferenciji 1946. Saveznici su oklijevali – zapadne sile bile su duboko sumnjičave prema svemu što je dolazilo od komunističke Jugoslavije i smatrale su jugoslavenske izvještaje čistom propagandom. Tito i beogradsko vodstvo shvatili su da im treba neutralan, moralno neupitan i međunarodno vjerodostojan autoritet. Obratili su se istarskom svećenstvu. Na čelu te misije stao je Božo Milanović.

Oružje koje fašisti nisu mogli krivotvoriti: Crkvene matične knjige

Milanović je znao što radi. Italija je pred Saveznike izašla s popisom stanovništva iz 1921. koji je tvrdio da u Istri živi 250.000 Talijana i svega 90.000 Hrvata. Ti popisi bili su produkt višegodišnje fašističke talijanizacije – lažirani, manipulirani, politički konstruirani. No jedno fašisti nisu mogli krivotvoriti: crkvene matične knjige. Knjige krštenih, vjenčanih i umrlih koje su istarskim župama čuvane stoljećima i u kojima su prezimena ostala hrvatska, pisana hrvatskim jezikom, bez obzira na sve što je fašistička uprava pokušala promijeniti. Milanović, uz pomoć svećenika – među kojima je bio i blaženi Miroslav Bulešić – prošao je kroz sve istarske župe i prikupio neoborive demografske podatke. Na temelju tog rada nastao je katastar “Cadastre Liburnien”: precizna etnička karta koja je dokazala da 75% istarskih župa čine Hrvati i Slovenci, 13% su mješovite župe, a svega 12% čisto talijanske – i to uglavnom u obalnim gradovima.

Pazinska Spomenica i susret s međunarodnom komisijom

U Pazinu je 12. veljače 1946. donesena povijesna Spomenica hrvatskog svećenstva u Istri, koju su potpisala 44 svećenika. Kada je Međusaveznička komisija u ožujku 1946. posjetila Pazin, Milanović im je u sjemeništu priredio izložbu “Svjedočanstva o slavenstvu Istre” i uručio neoborive crkvene dokaze. Komisija je bila zatečena. Umjesto propagande komunističke vlade, pred njima je stajao doktor teologije s konkretnim, vjekovima starim dokumentima.

Pariz 1946.: Diplomatski šok i povijesna pobjeda

U svibnju 1946. Milanović i slovenski svećenik Anton Piščanec priključuju se jugoslavenskoj delegaciji u Parizu. Pojava katoličkih svećenika u delegaciji komunističke države bila je diplomatski šok za cijeli Zapad. Zapadni diplomati vjerovali su da su svi katolici u Istri Talijani, a svi Hrvati komunisti. Milanović je svojim nastupom, tečnim stranim jezicima i teološkim autoritetom potpuno srušio tu predrasudu. Nije samo sjedio na konferencijama – obilazio je zapadne diplomate, intelektualce i novinare, dijeleći im brošure s egzaktnim crkvenim podacima. U izravnim razgovorima s francuskim ministrom vanjskih poslova Georgesom Bidaultom predočio je etničku kartu. Budući da su se granice na kraju crtale po “francuskoj liniji” – etničkom načelu – Milanovićevi podaci bili su presudni.

Povijesni odgovor koji je ušao u diplomatsku legendu

Kada su ga zapadni predstavnici pitali kako može, kao katolički svećenik, lobirati za ulazak Istre u komunističku Jugoslaviju koja već tada progoni svećenike i zatvara crkve, Milanović je odgovorio riječima koje su ušle u povijest: “Države se mijenjaju, a narod ostaje. Mi se ne borimo za komunizam, nego za naš narod i našu domovinu.” Bio je to argument koji se nije mogao pobiti. Granice se crtaju za stoljeća – politički sustavi prolaze. Procijenio je da je za hrvatski narod u Istri biološki opasnije ostati pod Italijom, gdje bi kroz još nekoliko desetljeća asimilacije potpuno nestao kao narod, nego pretrpjeti privremenu komunističku represiju u vlastitoj domovini.

Rezultat i gorka ironija

Pariškim mirovnim sporazumom potpisanim u veljači 1947., Istra, Rijeka, otoci i Zadar službeno su pripali Hrvatskoj unutar Jugoslavije. Istra je spašena. No Milanovićeva sudbina otkriva gorku ironiju: čim su granice osigurane, komunistički režim nastavio je s represijom prema Crkvi. Sam Milanović bio je pod stalnom prismotrom tajnih službi. Tito je iskoristio svećenika kada mu je trebao, a potom ga ignorirao. Milanović je to znao i prihvatio – jer mu nije bila važna zahvalnost režima, nego sudbina naroda. Preminuo je 1980. u Pazinu, u devedesetoj godini života. Predsjednik Franjo Tuđman posthumno ga je odlikovao Redom kneza Branimira.