Pioniri i Hitlerjugend: Zašto boljševizam nije antipod fašizmu, nego mu je brat blizanac

Postoji jedna intelektualna nepoštena praksa koja se u hrvatskom javnom prostoru ponavlja s umornom predvidljivošću. Svaki put kada netko progovori kritički o naslijeđu Titove Jugoslavije, o partizanskom pokretu ili o komunističkim zločinima, uslijedi isti refleks – etiketiranje sugovornika kao fašista. Ta tehnika nije argument, nije analiza i nije povijest. To je retorički trik kojim se onemogućuje svaka ozbiljna rasprava, a koji počiva na jednoj temeljnoj i lako oborivoj pretpostavci: da su fašizam i komunizam ideološki antipodi. Nisu. I to nije stav s margine – to je zaključak nekih od najvećih povjesničara dvadesetog stoljeća.

Što kaže historiografija

Britanski povjesničar Norman Davies, jedan od vodećih svjetskih stručnjaka za suvremenu istočnoeuropsku povijest i autor kapitalnog djela “Europa: jedna povijest”, detaljno je razradio metodologiju kojom se uspoređuju nacizam i boljševizam. Uz njega, povjesničarke i povjesničari poput Anne Applebaum i Timothyja Snydera godinama dokumentiraju ono što ideolozi ljevice uporno odbijaju prihvatiti – da su te dvije ideologije u svojim ključnim manifestacijama i ishodima bile zapanjujuće slične. Kult vođe, militarizam, totalitarna propaganda, estetika moći, kolektivizam koji gazi pojedinca – sve su to obilježja koja su jednako krasila Hitlerovu Njemačku, Mussolinijevu Italiju i Brozovu Jugoslaviju, pogotovo u prvim desetljećima njezina postojanja. Tko to negira, negira historiografiju, ne ideologiju.

Pioniri i Hitlerjugend – ista ideja, druga uniforma

Dobar primjer te sličnosti koji svaki Hrvat stariji od četrdeset i pet godina može provjeriti iz vlastitog iskustva jest institucija pionira. U popularnoj kulturi i dijelu medijskog prostora taj se fenomen i danas prikazuje s nostalgijom – kao simpatična, bezazlena uspomena na djetinjstvo. No kada se Titovi pioniri stave u analitički okvir koji Davies primjenjuje na usporedbu totalitarnih režima, slika postaje znatno manje simpatična. Kult vođe, militarizam, jednoobraznost, zborno pjevanje hvalospjeva vladajućoj figuri, zakletve djece na vjernost – sve su to elementi koje dijelom s Hitlerjugend, a dijelom i s pionirskim organizacijama u Staljinovom Sovjetskom Savezu. Ideja je identična: žigosanje dječjih mozgova kultom ličnosti dok su još dovoljno mladi da ne mogu kritički propitivati što im se servira.

Da bi ta analogija bila jasnija, vrijedi zamisliti suvremeni scenarij. Zamislite učiteljicu koja danas od učenika trećeg razreda osnovne škole traži da napišu sastavak o tome kako je aktualni premijer genijalan i nepogrešiv, da im je životni uzor i da mu se kao desetogodišnjaci zaklinju u doživotnu vjernost. Zamislite da ih uz to obučete u identične uniforme, natjerate da trče oko škole noseći štafetu i da na priredbi zborno pjevaju o voljenom političaru. Takva učiteljica bila bi medijski razapeta, pravno gonjena i psihijatrijski evaluirana – s pravom. A upravo je to, uz određene varijacije i u drugačijem povijesnom kontekstu, bio normalan dio odrastanja u Titovoj Jugoslaviji. Uspjeh totalitarne propagande mjeri se upravo time – kada naraštaji koji su je proživjeli o njoj govore s toplinom i nostalgijom, a ne s gnušanjem.

Prozivati Republiku Hrvatsku i suvremeni hrvatski narod fašističkim, a istovremeno šutjeti o očiglednim sličnostima, pa i stvarima koje su puno gore kod Brozove Jugoslavije s totalitarnim režimima dvadesetog stoljeća – to je dno intelektualnog poštenja. I krajnje je vrijeme da se to počne govoriti jasno, argumentirano i bez isprika.