Pakao SPENS‑a, Cetinski i Jakov: gdje završava sjećanje, a počinje linč

Posljednjih dana dio braniteljskih udruga traži od hrvatskih glazbenika i sportaša da ne nastupaju u novosadskoj dvorani SPENS, mjestu na kojemu su nakon pada Vukovara bili zatočeni hrvatski branitelji i civili. Dok je Tony Cetinski otkazao koncert uz obrazloženje da ne želi pjevati tamo gdje su ljudi prošli logorski pakao, mladi pjevač Jakov Jozinović odlučio je nastup održati. Jedan je potez dočekan kao čin poštovanja prema žrtvama, drugi kao izdaja. Istina je negdje između – u prostoru u kojemu se sjećanje na Domovinski rat ne smije relativizirati, ali ni pretvoriti u batinu za mlađu generaciju.

SPENS kao mjesto logora i zaborava

Za mnoge hrvatske branitelje i civile SPENS nije sportska dvorana, nego sinonim za strah, batine i poniženje. Hrvatsko društvo logoraša srpskih koncentracijskih logora i brojni svjedoci godinama podsjećaju da je nakon pada Vukovara upravo u tu dvoranu dovođen velik broj ratnih zarobljenika – vojnika i civila, ranjenika, žena i maloljetnika. Opisi su slični: vezane ruke, premlaćivanja, vrijeđanja, izdvajanja pojedinaca na dodatna ispitivanja, potpuna neizvjesnost hoće li čovjek sljedećeg jutra uopće biti živ.

Istodobno, Srbija SPENS službeno ne priznaje kao logor. Nema spomen‑ploče, nema jasnog državnog priznanja odgovornosti, nema stvarne brige za istinu i žrtve koje su ondje prošle. Upravo iz tog osjećaja nepravde dolazi snažna reakcija braniteljskih i logoraških udruga koje danas poručuju: ne može se pjevati i pljeskati na mjestu gdje su Hrvati bili zatočeni i mučeni.

Apel branitelja: razumljiva emocija

Braniteljske udruge ovih su dana javno pozvale hrvatske glazbenike i sportaše da ne nastupaju u SPENS‑u, podsjećajući na Deklaraciju o Domovinskom ratu i na moralnu obvezu prema zatočenima i poginulima. U apelima se izrijekom spominju najavljeni koncerti Tonyja Cetinskog i Jakova Jozinovića, uz poruku kako je nedopustivo da se hrvatski izvođači zabavljaju na mjestu logora.

Iz perspektive onih koji su prošli kroz kamione, hangare i dvorane u Srbiji taj stav je potpuno logičan. Za njih SPENS nije samo još jedna dvorana, nego mjesto koje bi trebalo biti obilježeno i poštovano kao stratište, a ne samo kao arena za zabavu i sport. U tom smislu, njihov zahtjev da se o SPENS‑u govori kao o logoru, a ne samo kao adresi koncerta, više je nego opravdan.

Zašto je odluka Tonyja Cetinskog korektna

Tony Cetinski odlučio je koncert u SPENS‑u otkazati, i to na dan nastupa. Obrazložio je da je u posljednjim danima čuo niz svjedočanstava ljudi za koje ta dvorana nosi teške uspomene iz ratnih devedesetih i da, kao čovjek koji poštuje njihovu patnju, ne može ostati ravnodušan. Dodao je kako ne želi da njegov nastup bude izvor dodatne boli onima koji su ondje bili zatočenici.

Takva odluka ima težinu upravo zato što nije bila jednostavna. Cetinski je u Novi Sad otišao s namjerom da održi koncert, imao je publiku i honorar na stolu i tek nakon suočavanja sa svjedočanstvima logoraša odlučio se povući. Nije glumio da zna sve o SPENS‑u, ali je, kad je saznao više, povukao crtu. To je primjer kako bi javne osobe trebale reagirati kad im netko skrene pozornost na tuđu bol: poslušati, razmisliti i, ako tako osjete, reći da na tom mjestu ipak neće nastupati.

Zbog toga je opravdano reći da je Tony Cetinski napravio dobar potez. Ne zato što se pokorio pritisku, nego zato što je, kao zrela i iskusna osoba, generacijski bliska Domovinskom ratu, odlučio stati na stranu žrtava i prihvatiti da mu jedan nastup manje vrijedi manje od činjenice da nekome taj prostor znači logor.

Zašto Jakova Jozinovića ne treba razapinjati

Sasvim je drukčija situacija s Jakovom Jozinovićem, mladim pjevačem koji je odlučio svoj koncert u SPENS‑u ipak održati. Na braniteljske apele odgovorio je porukama u kojima ističe da glazba ne poznaje granice i da želi nastupati za publiku, a ne za politiku. Dio branitelja ga zbog toga oštro proziva, dok ga srpski mediji koriste kao dokaz kako svi Hrvati ne misle isto.

Ključna činjenica koju se u toj raspravi prečesto zaboravlja jest da Jakov pripada generaciji koja Domovinski rat poznaje uglavnom iz priča, dokumentaraca i školske lektire. On SPENS nije doživio kao logor, nego kao dvoranu u kojoj nastupa pred publikom koja voli njegove pjesme. Njegova odluka da pjeva u Novom Sadu ne znači da negira logore, relativizira zločine ili se ruga žrtvama; ona znači da se drži profesionalnog puta i da ide pjevati tamo gdje ga publika želi čuti.

Branitelj ima pravo reći da mu je to neprihvatljivo i netko drugi može odlučiti ignorirati njegovu glazbu zbog takvog nastupa. No nema smisla pretvarati Jakova u izdajnika, vrijeđati ga, prijetiti mu ili tražiti zabrane njegova rada. Mladi ljudi imaju pravo na svoje odluke i na svoj odnos prema prošlosti, dok god te odluke ne vrijeđaju izravno žrtve niti ne služe negiranju Domovinskog rata. U Jakovljevu slučaju toga nema.

Sjećanje da, linč ne

Rasprava o SPENS‑u razotkriva duboku ranu koja u hrvatskom društvu još nije zaliječena: logori u Srbiji i dalje nemaju mjesto u međunarodnoj pravdi koje zaslužuju, a preživjeli prečesto imaju osjećaj da se njihova muka gura pod tepih. Ako išta treba izaći iz ove priče, onda je to ozbiljan i sustavan zahtjev prema Srbiji da nesumnjivo prizna SPENS i druga mjesta zatočenja, obilježi ih i ispriča se žrtvama.

Druga, jednako važna lekcija jest da se sjećanje ne smije pretvoriti u stalni javni linč svakog tko ne misli isto. Tony Cetinski pokazao je da je moguće reći da neće nastupati na mjestu logora i time poslati jasnu poruku poštovanja. Jakov Jozinović pokazuje da postoji i generacija koja rat nije doživjela, koja se u tim traumama ne snalazi i čiji izbor nastupa ne treba automatski proglašavati izdajom. Tko SPENS doživljava kao pakao, ima puno pravo na bojkot i protest. Tko ga tako ne doživljava, ne treba biti meta uvreda – pogotovo ako ničim ne vrijeđa uspomenu na Domovinski rat.

Na kraju, odgovor nije u tome da svi pjevaju ili da nitko ne pjeva, nego da se jasno zna zašto je SPENS za mnoge Hrvate logor, a ne samo dvorana, da se ta istina ne zaboravi i da, usprkos svemu, naša unutarnja rasprava ne završi u još jednom ratu među nama samima.