Od Renate Kolombo rade žrtvu, a prešućuje njezinu vlastitu mržnju: “Smrtne kazne su preblage za takve”

Dok Novi list i ostala jugokomunističa medijska bulumenta dramatično piše o “pogrdnim naljepnicama” i “javnom linču” Renate Kolombo, Kostrenjanke i profesorice povezane s Radničkom frontom, prešućuje se ključna činjenica – njezina javna poruka u kojoj žene s pletenicama naziva ustašicama i hladno zaključuje da su smrtne kazne “preblage za takve”. U toj priči Kolombo nije nikakva nemoćna žrtva, nego politička aktivistica koja agresivno napada sve što je hrvatsko i konzervativno, a zatim se, kad stigne odgovor s ulice, skriva iza floskula o “govoru mržnje” i “fašističkim simbolima”. Ono što siješ, to i žanješ – ali onda barem nemoj po jugofilnim medijima glumiti sveticu i tražiti poseban status.

“Smrtne kazne su preblage za takve”

Na Facebook stranici Radničke fronte ovih je dana isplivao komentar Renate Kolombo pod fotografijom ženskih pletenica koje su, prema opisu, ostale iza žrtava komunističkih zločina. U tom komentaru Kolombo piše kako se radi o “ubijenim ustašicama u pratnji ustaša”, tvrdi da su pletenice bile “nacistički ideal ženske ljepote” i dodaje da osobno “nije za smrtne kazne jer su preblage za takve”. Dakle, profesorica koju danas Novi list prikazuje kao simbol borbe protiv mržnje javno je istaknula da bi i smrtna kazna bila preslaba za politički označene neprijateljice, žene koje su, usput rečeno, već odavno mrtve i o čijoj se individualnoj krivnji ništa ne zna.

Nema tu ni traga “borbi protiv ekstremizma” – radi se o čistom totalitarnom mentalitetu u kojem se ljude prvo kolektivno proglasi ustašama i nacistima, a onda im se velikodušno “oprašta” život, uz usputnu napomenu da bi i smrt bila preblaga. Kada takva osoba govori o “implicitnom pozivanju na nasilje” i “kršenju zakona” zbog naljepnica s njezinom fotografijom, prosječan čitatelj s pravom se pita: a što je onda javni komentar u kojem se za protivnike sugerira da je i smrt premala kazna?

Medijska konstrukcija “žrtve” i dvostruki kriteriji

Novi list u svom tekstu opisuje kako je Kostrena “preplavljena pogrdnim naljepnicama”, tvrdi da je riječ o “gnjusnom primjeru poticanja mržnje” i daje punu medijsku platformu Renati Kolombo, koja se predstavlja kao meta linča zato što se “usudila progovoriti protiv govora mržnje i ekstremizma”. U cijelom tom tekstu nema ni jedne jedine rečenice o spornom Facebook komentaru, niti se spominje njezina izjava o “preblagim” smrtnim kaznama – kao da taj sadržaj ne postoji, iako kruži društvenim mrežama i općinski je poznat.

To je najčišći primjer dvostrukih kriterija koji vladaju na lijevo‑liberalnoj sceni: kada ljevičarski aktivist vrijeđa “ustašice”, “klerofašiste” i sve koji im se ne sviđaju, to se zove antifašizam, hrabrost i “ženski otpor”. Kada mu netko odgovori oštrijom naljepnicom ili ironičnom porukom, odmah se potežu kaznene prijave, govori se o “implicitnom pozivanju na nasilje”, a novine od njega rade svetog mučenika. Naravno da vandalizam po prometnim znakovima nije rješenje i treba ga sankcionirati, ali priča u kojoj je Kolombo isključivo žrtva, a nikada agresor, jednostavno ne drži vodu.

Učionica nije tribina Radničke fronte

Još je opasnije što osoba s takvim javnim istupima radi u prosvjeti, pred mladim ljudima kojima bi trebala prenositi znanje, a ne političke etikete. Profesorica koja bez trunke zadrške piše da su smrtne kazne preblage za “ustašice” teško da može učenicima glumiti neutralni autoritet koji potiče argumentiranu raspravu i toleranciju. Kako će se, u takvoj atmosferi, osjećati djeca iz domoljubnih obitelji, braniteljske djece, ili oni koji slušaju Thompsona kojega je ista ta Kolombo ranije javno prozivala i optuživala za promoviranje ustaštva?

Upravo iz njezinih riječi najbolje se vidi kako “ekstremističke ideologije ne podnose žene koje govore”, ali ne zato što su žene, nego zato što se iza parole antifašizma često skriva vrlo konkretna mržnja prema svemu što je hrvatsko, konzervativno i domoljubno. Kada Kolombo poručuje da se ljudi zbog ovakvih pojava “autocenzuriraju”, možda bi trebala pogledati koliko se u njezinoj učionici uopće usudi javno reći da je ponosan na hrvatske branitelje ili da mu je Domovinski rat svetinja.

Milanović zatvorio vrata Hrvatske pred Vučićem: Srbijanski diktator neće biti primljen u Republiku Hrvatsku!

Ono što siješ, to i žanješ

Nitko razuman neće opravdavati lijepljenje bilo čijih fotografija po prometnim znakovima, baš kao što nitko ne bi smio relativizirati svako šaranje po zidovima pod izlikom “antifašizma”. Ali ako se godinama gradi atmosfera u kojoj je dopušteno demonizirati cijele skupine ljudi kao ustaše, naciste, klerofašiste i “žene s nacističkim pletenicama” kojima je i smrt premala kazna, ne treba se čuditi kad dio javnosti odluči na tu agresiju odgovoriti.

Poruka je jednostavna: ono što siješ, to i žanješ. Ako u javnom prostoru dijeliš etikete, širiš mržnju i otvoreno se iživljavaš nad žrtvama komunističkog nasilja, onda si politički akter, a ne nezaštićena žrtva. U toj ulozi normalno je da primaš i kritike, pa i oštre, a ne da uz prvi znak otpora trčiš jugofilnim medijima po zaštitu i status svetinje čije se riječi ne smiju propitivati. Učiteljska katedra traži odgovornost i minimum samokontrole – tko nema ni jedno ni drugo, možda bi trebao potražiti neku drugu tribinu.