U javnosti se pojavio neslužbeni popis kadrova Možemo!‑SDP koji bi, prema njihovim željama, sjedili u Banskim dvorima i ministarstvima ako bi ekstremna ljevica ikada uspjela složiti većinu. Premijer bi bio Tomislav Tomašević, čovjek koji se u Zagrebu već godinama muči sa smećem, prometom i osnovnom komunalijom, ali zato uredno diže poreze i troši milijune na ideološke igračke. Predsjednica Sabora bila bi Urša Raukar, glumica i aktivistkinja čija je politička biografija tanja od prosječnog životopisa općinskog referenta. Već iz ta prva dva imena jasno je da se ne radi o timu za ozbiljnu državu, nego o aktivističkom kružoku koji je Zagreb pretvorio u skupi eksperiment i sad bi isto želio ponoviti na razini cijele Hrvatske.
Ministarstva za ideološke bitke, ne za državu
Popis ministara otkriva još goru sliku: financije, gospodarstvo, rad, poljoprivreda, obrana, sve su to resori koje bi preuzeli ljudi formirani u političkim laboratorijima ljevice, bez ikakvog iskustva upravljanja velikim sustavima i odgovornosti za stotine tisuća radnih mjesta. To su kadrovi navikli dijeliti tuđi novac, a ne stvarati novi, navikli reketariti privatni sektor porezima i nametima, dok pod krinkom „zelenih politika“ i „socijalne pravednosti“ guše svaku ozbiljnu investiciju.
Posebno je simptomatično da bi resor pravosuđa, uprave i digitalne transformacije preuzela Sandra Benčić – ista ona koja u Saboru svaki dan drži lekcije o „fašizmu“, „korupciji“ i „elitama“, dok istodobno sjedi u političkom bloku koji je Zagrebu donio porezne rekorde i drastično poskupljenje života. Digitalna transformacija pod njezinim vodstvom vrlo brzo bi postala transformacija cijele države u platformu za woke‑eksperimente, NGO‑aktivizam i uvođenje rodne ideologije na svaku moguću adresu.
Dalija na MUP‑u: recept za lov na ‘krive misli’
Poseban alarm izaziva ime Dalije Orešković kao buduće ministrice unutarnjih poslova. Riječ je o političarki koja godinama sanja o „čistoći sistema“, ali isključivo po mjeri lijevo‑liberalne scene – tko misli drukčije, taj je po definiciji „korumpiran“, „nazadan“ ili „opasan“. Takva osoba na čelu MUP‑a bila bi prečica prema modelu u kojem policija služi ne toliko za zaštitu građana, nego za pritisak na političke protivnike, medije i sve koji ne pristaju na progresivni kalup.
Hrvatska je već jednom osjetila što znači kad ideološki režim koristi represivni aparat za lov na „neprijatelje naroda“, a UDBA i komunistički sustav ostavili su duboke rane koje se ni danas nisu do kraja zacijelile. Ideja da bi se u 21. stoljeću na čelo policije postavila Dalija Orešković, uz Benčićku u pravosuđu i Tomaševića kao premijera, za mnoge s pravom zvuči kao recept za „meku“ diktaturu – tihu, birokratsku, ali vrlo učinkovitu kad treba ušutkati konzervativce, branitelje, Crkvu i svakog tko se usudi reći da je ponosan na hrvatsku državu.
Današnja vlast ima mane, ali ovo je razina letećih auta Aleksandra Vučića
Nitko razuman ne tvrdi da sadašnja vlast nema ozbiljnih grešaka, od kadrovskih promašaja do mlakog obračuna s korupcijom. No usporediti današnju državnu mašineriju – uz sve mane – s potencijalnom „vladom“ koju crtaju Možemo! i SDP isto je kao usporediti američki svemirski program Apollo sa Vučićevim obećanjima o letećim automobilima za srpski narod. Jedno je realna, opipljiva država koja funkcionira uz potpore EU, rast plaća i mirovina i makar spor napredak; drugo je ideološka fantazija u kojoj se ministarska mjesta dijele kao nagrade aktivistima, influencerima i političarima bez ijednog ozbiljnog menadžerskog iskustva.
Zbog toga ova lista, koliko god ozbiljno bila zamišljena, na kraju djeluje poput loše prvotravanjske šale – skupine ljudi koje ne biste povjerili ni vođenje seoske zadruge, a kamoli države članice EU i NATO‑a. Ako je ovo najbolji kadar koji ekstremna ljevica može ponuditi, onda hrvatski birači imaju još jedan vrlo konkretan razlog da, uz sve zamjerke aktualnoj vlasti, dobro razmisle prije nego što državu pretvore u poligon za Možemo‑eksperimente i „progresivne“ obračune s onima koji vole svoju Domovinu takvu kakva jest.
