Ni vijavica nije mogla zaustaviti sjećanje: Na Prokosu održan 16. memorijalni uspon u čast petorici hrvatskih vitezova

Snijeg nije bio razlog za odustajanje. Nije bio razlog ni 1995., nije ni sada. Upravo ta poruka odzvanjala je jučer na Prokosu, gdje je u izuzetno teškim vremenskim uvjetima uspješno održan 16. memorijalni uspon u čast petorici hrvatskih branitelja koji su na ovoj planini izgubili živote prije više od tri desetljeća.

Pohod koji kreće bez obzira na sve

U 9:30 sudionici su krenuli s groblja u Lipi prema Spomen obilježju na Prokosu. Unatoč snježnoj vijavici koja je otežavala kretanje, kolona nije stala. U 13 sati na Prokosu je održana komemoracija – trenutak tišine, molitve i sjećanja na one koji su ovdje dali sve. Vijence su položili i svijeće upalili predstavnici Planinarskog društva Orlova stina i drugih planinarskih društava, izaslanstva braniteljskih udruga HVO-a i HV-a te predstavnici Koordinacije udruga proisteklih iz Domovinskog rata HVO HB Posušje. Ispred Općine Posušje nazočio je predsjednik Općinskog vijeća Mario Knezović, a izaslanik HDZ-a BiH u Domu naroda PFBiH bio je Ivica Pavković. Molitvu za stradale predvodio je fra Bože Milić, gvardijan franjevačkog samostana u Tomislavgradu.

Tragični 30. ožujka 1995.

Taj dan nije bio predviđen za tragediju. Četiri pripadnika Antiterorističke jedinice Lučko i jedan vojni policajac HVO-a krenuli su Prokosom – i nikad se nisu vratili. Velika snježna oluja progutala ih je na planini koja je tog dana postala njihovo vječno počivalište.

Stradali su:

• Mladen Jakovljević (1968.) iz Novske

• Robert Krizmanić (1970.) iz Ljubljane

• Krešo Supina (1970.) iz Zagreba

• Davor Zbiljski (1968.) iz Zagreba

• Ivica Begić (1962.) iz Posušja

Petorica mladih ljudi, cvjet generacije koja je branila Hrvatsku i Herceg-Bosnu. Nisu pali od neprijateljskog metka – pali su od planine, u trenutku kad je priroda bila brutalnija od rata.

Tradicija koja traje – i mora trajati

Šesnaest godina zaredom, bez obzira na uvjete, Prokos prima hodočasnike sjećanja. Planinari, branitelji, svećenici, dužnosnici – svi koji razumiju što znači “ne zaboraviti” dolaze ovamo i ponavljaju istu gestu: palimo vam svijeću, polažemo vijenac, izgovaramo vaša imena. Jer dok god netko izgovara njihova imena, Jakovljević, Krizmanić, Supina, Zbiljski i Begić nisu nestali. Žive u svakom koraku koji se poduzme prema vrhu Prokosa, u svakoj vijavici koja se prođe umjesto da se pred njom uzmine. Hrvatska ima takve ljude. I zato ih mora pamtiti.