Izaslanstvo Europske unije u Bosni i Hercegovini osudilo je napad na katoličkog svećenika i Hrvate koji su u Jablanici obilježavali obljetnicu raspuštanja ratnog logora u kojem su tijekom 90‑ih zatočeni pripadnici hrvatskog naroda. Napad je izazvao zabrinutost i ogorčenje lokalne hrvatske zajednice, ali i novo podsjećanje na to koliko su nerazriješene ratne rane i dalje prisutne. Dok diplomatske izjave stižu iz Sarajeva i Bruxellesa, ljudi na terenu traže konkretnu zaštitu, a ne samo priopćenja.
Jablanica – mjesto logora, zločina i zaborava
Jablanica nije bilo kakva lokacija: ondje je za vrijeme rata postojao logor u kojem su pripadnici bošnjačke Armije BiH zatočili Hrvate, a brojni zločini i danas čekaju punu pravdu. Zbog toga je obilježavanje godišnjice raspuštanja logora posebno osjetljiv trenutak za preživjele i obitelji žrtava, koji se okupljaju u molitvi i sjećanju. Napad na svećenika i okupljene vjernike u takvom kontekstu nije samo incident, nego jasna poruka da dio društva i dalje ne prihvaća Hrvate kao ravnopravan narod.
EU delegacija osudu je popratila standardnim pozivima na istragu i sankcioniranje počinitelja, a lokalni HDZ BiH zatražio je hitnu reakciju vlasti. No, hrvatska zajednica prečesto svjedoči da se takvi slučajevi brzo relativiziraju, razvodne ili padnu u zaborav čim medijska pažnja splasne.
Bez sigurnosti nema ni političke ravnopravnosti
Hrvati u BiH već godinama upozoravaju da bez stvarne fizičke sigurnosti i poštivanja žrtava nema govora o ravnopravnosti, zajedničkom životu ni europskoj perspektivi države. Napadi na svećenike, vjernike i obilježavanje stradanja dio su šireg obrasca u kojem se hrvatska zajednica simbolički i politički gura na rub.
Zagreb i hrvatski predstavnici moraju jasno reći da je sigurnost Hrvata crvena linija, a ne tema za rutinska priopćenja. Svaki napad na hrvatske vjernike u BiH napad je i na hrvatski identitet u cjelini – i tako se mora tretirati, u Sarajevu, Bruxellesu i svim drugim centrima moći.