Na današnji dan, 20. lipnja 1928. godine, u plenarnom zasjedanju jugoslavenske skupštine u Beogradu, srpski zastupnik Puniša Račić iz Narodne radikalne stranke hladnokrvno je iz pištolja napao hrvatske narodne zastupnike – sve redom članove HSS-a. Stjepana Radića, Pavla Radića, Đuru Basaričeka, Ivana Pernara i Ivana Granđu. U središtu parlamenta jedne navodne “zajedničke” države, pred očima javnosti i novinara, oružje je te kobne srijede zamijenilo raspravu i argumente. Metci ispaljeni tog dana bili su usmjereni protiv ideje slobodne i ravnopravne Hrvatske.
Tijek atentata: Hladnokrvno ubojstvo usred parlamenta
Račić je najprije pogodio Ivana Pernara, a zatim okrenuo oružje prema Đuri Basaričeku i Ivanu Granđi koji su pokušali zaštititi Stjepana Radića. Potom je hladnokrvno ubio Pavla Radića. Stjepan Radić, prvak hrvatskog naroda i jedna od najvećih političkih figura svoga vremena, teško je ranjen i preminuo je dva mjeseca kasnije, 8. kolovoza 1928. godine. Račić je mirno napustio dvoranu, a pred novinarima izjavio: “Ja sam svoje izvršio, pristajem da me strijeljaju.” Nije strijeljan. Osuđen je na 20 godina zatvora, a na slobodu je izašao već za Drugoga svjetskog rata.
Atentat kao izgovor za diktaturu
Krvoproliće u beogradskoj skupštini nije ostalo samo zločin jednog čovjeka. Kralj Aleksandar Karađorđević iskoristio ga je kao izgovor za ukidanje parlamentarne demokracije i uvođenje osobne diktature 6. siječnja 1929. godine – tzv. Šestojanuarske diktature. Ustav je suspendiran, stranke zabranjene, a Hrvatska je još jednom ostala bez političkog glasa. Jugoslavenska ideja koja je 1918. prodana kao bratstvo i ravnopravnost, pokazala se – po tko zna koji put – smrtonosnom zamkom za hrvatski narod.
Lekcija koju nismo uvijek slušali
Atentat na Radića bio je opomena svima koji su 1918. olako povjerovali u “bratstvo i jedinstvo” na račun hrvatske samostalnosti. Nažalost, ni 1945. ta lekcija nije bila naučena – Hrvatska se iznova našla u okovima, ovaj put pod komunističkom čizmom Josipa Broza. Tek bolnim izlaskom iz totalitarnog komunističkog režima i pobjedom u Domovinskom ratu Hrvatska je izborila vlastitu državu. Zahvaljujući državničkoj mudrosti dr. Franje Tuđmana, Ustav Republike Hrvatske danas jasno zabranjuje bilo kakvo udruživanje koje bi moglo voditi prema novoj jugoslavenskoj ili balkanskoj integraciji.
Ne zaboraviti – ne dopustiti ponavljanje
Devedeset osam godina nakon Beograda, naša je zadaća pamtiti. Pamtiti što se dogodi kada Hrvatska pristane na lažno zajedništvo pod tuđom dominacijom. Pamtiti da sloboda nije bila dana – bila je plaćena životima. Stjepan Radić i svi koji su dali život za hrvatsku slobodu zaslužuju više od praznih komemoracija. Zaslužuju narod koji ne zaboravlja i državu koja stoji čvrsto na temeljima za koje su oni platili najvišu cijenu.
Vječna čast i hvala Stjepanu Radiću i svim hrvatskim rodoljubima koji su dali život za slobodnu Hrvatsku.