NA DANAŠNJI DAN 1999. POČELA BITKA ZA KOŠARE: Sloboda Kosova rodila se u krvi junaka

9. travnja 1999., u tri sata ujutro, albansko-jugoslavenska granica kod Košara zatresla se od artiljerijske paljbe. Bila je to Velika subota, uoči Uskrsa, a počinjao je jedan od najkrvavijih i najvažnijih okršaja Kosovskog rata. Svega 136 boraca Oslobodilačke vojske Kosova (OVK) iz 3. operativne grupe, pod zapovjedništvom Agima Ramdanija, prešlo je granicu i napalo jugoslavenski granični karaul kod Košara. Na drugoj strani dočekalo ih je manje od 200 vojnika Jugoslavenske armije. Ono što je slijedilo bila je brutalna, dvoipomjesečna bitka u planinama koja je potrajala sve do 10. lipnja 1999., kada je potpisivanjem Kumanovskog sporazuma Vojska Jugoslavije bila prisiljena napustiti Kosovo i otvoriti vrata slobodi.

Pucnjava u tri ujutro i zauzimanje karaule

U prvom danu borbi OVK je napao u tri smjera: prema Rrasa e Košares, prema dobro branjenom karaulu i prema vrhu Maja Glava. Borbe su trajale cijeli dan s teškim gubicima na obje strane – prema kosovskim izvorima, u prvom danu je na strani OVK-a poginulo četvero, a na jugoslavenskoj 23 vojnika. Dan nakon početka napada, uz artiljerijsku potporu OVK je zauzeo Maju Glavu i nastavio bombardirati granični karaul, prisiljavajući jugoslavenske vojnike na povlačenje. U napušteni karaul ušli su borci OVK-a, a prizore trijumfa emitirali su i CNN i BBC pred cijelim svijetom.

Bitka je odmah dobila internacionalne razmjere. NATO je iz zraka podupirao operacije OVK-a, albanska vojska davala je topničku potporu. Koordinacija je tekla izravno između albanskog generala Lame i američkog generala Wesleyja Clarka, vrhovnog zapovjednika NATO snaga u Europi, što bitku kod Košara smješta u sam vrh prioriteta tadašnje međunarodne intervencije za oslobođenje Kosova od srpske tiranije.

Dva mjeseca pakla u planinama – i konačna pobjeda slobode

Sljedeći tjedan i pol donijeli su pokušaje jugoslavenskog protunapada na Maju Glavu, koji je dijelom stabiliziran, ali bez vraćanja izgubljenih položaja. Frontovi su se smrznuli u krvavim rovovima, s minimalnim pomacima na terenu ali ogromnim gubicima s obje strane. Krajem travnja OVK je krenuo na položaje kod Rrasa e Košares, s tvrdnjama da je ubijeno 47 jugoslavenskih vojnika, dok su srpske snage u svibnju pokušale s tenkovima T-55 probiti linije OVK-a, no bez uspjeha.

Posebno dramatičan bio je 10./11. svibnja, kada je NATO bombama – uključujući kazetnu municiju – udario na jugoslavenske snage koje su napadale pozicije OVK-a, ubivši najmanje osam vojnika i ranjujući 40-ak, što je OVK-u otvorilo prostor za ponovni napad i potiskivanje neprijatelja. Ironičan obrat zbio se 22. svibnja, kada su NATO avioni greškom bombardirali vlastiti saveznik – položaje OVK-a kod Košara, pri čemu je prema kosovskim izvorima poginulo sedam, a ranjeno 27 boraca. Neke vođe OVK-a kasnijim će izjavama natuknuti da napad nije bio slučajan, nego namjeran pokušaj da se OVK-u spriječi daljnje napredovanje.

Unatoč svemu, bitka kod Košara bila je ključan element u lancu koji je slomio Miloševićev režim. Vojska Jugoslavije nikada nije uspjela povratiti granični karaul, OVK je zadržao mostobran, a kosovska borba za slobodu dobila je u Košarama jedan od svojih najvažnijih simbola. Kumanovskim sporazumom od 10. lipnja 1999. Vojska Jugoslavije morala je napustiti Kosovo, KFOR je ušao kao mirovni kontingent, a put prema neovisnosti Kosova – koja je formalno proglašena 2008. – bio je otvoren.

Žrtve i sjećanje – Košare kao vječni simbol borbe za slobodu

U toj bitci izgubilo je život 114 boraca OVK-a – od toga sedmero od NATO-ove „prijateljske vatre” – dok je ranjeno 423. Jugoslavenska strana priznat će 108 poginulih vojnika. Zapovjedniku OVK-a Agimu Ramdaniju i Saliju Çekaju, koji su oba poginuli u bitci, posthumno je dodijeljen naslov „Heroj Kosova” od predsjednika Ibrahima Rugove. Mjesto bitke danas je zakonom zaštićena zona posebnog interesa u Republici Kosovo, a svake godine 9. travnja Kosovo obilježava godišnjicu jedne od svojih najvažnijih i najkrvavijih bitaka za slobodu.

Kosovari jesu naši – narod koji je, poput Hrvata u Domovinskom ratu, plaćao slobodu vlastitom krvi, boreći se protiv istog sistema srpskog militarizma i hegemonije koji je u devedesetima pustošio od Vukovara do Sarajeva i Prištine. Bitka za Košare dio je zajedničke balkanske priče o narodima koji su odbili pristati na brisanje vlastitog identiteta i suvereniteta.