Usporedite dva europska modela migracijske politike i dobivate odgovor koji progresivni establišment uporno odbija prihvatiti. Engleska i Wales su 2000. godine evidentirale 7.801 prijavljeno silovanje. U statističkoj godini do ožujka 2025. ta je brojka dosegla 71.667. Njemačka je krenula od oko 7.500 slučajeva, a završila na 14.454. Španjolska je s oko 1.300 slučajeva u 2000. godini stigla do 5.363. I dok apologeti masovne migracije odmah posežu za argumentima o “boljoj prijavi” i “promijenjenim definicijama” – postoji jedna zemlja koja taj obrazac potpuno ruši. Poljska, koja je zadržala kontrolu nad vlastitim granicama i odbila masovni prihvat migranata, bilježi kretanje u potpuno suprotnom smjeru: s 2.399 slučajeva u 2000. godini na oko 1.100 danas. Dok Zapad raste, Poljska pada. Ta razlika zahtijeva objašnjenje koje mainstream mediji uporno izbjegavaju dati.
Brojke koje vlade skrivaju
Kada se postavi logično pitanje – tko točno čini ta kaznena djela – odgovori postaju neugodni za one koji godinama tvrde da migracije ne utječu na sigurnost. U Njemačkoj Savezni kriminalistički ured (BKA) vodi preciznu kategoriju “doseljenika” koja obuhvaća tražitelje azila, izbjeglice i ilegalne useljenike. Ta skupina čini između 8,2 i 8,8 posto svih poznatih počinitelja teških seksualnih delikata – a istovremeno predstavlja svega 3,5 do 4,2 posto ukupnog njemačkog stanovništva. Dakle, dvostruko su nadproporcionalano zastupljeni. Ako se ubroje svi strani državljani, udio među osumnjičenima za nasilne i seksualne delikte penje se na oko 35 posto. U Španjolskoj su podaci još drastičniji. Strani državljani čine između 11 i 12 posto ukupnog stanovništva, ali između 26 i 31 posto svih osuđenih počinitelja seksualnih delikata. Kriminološke analize pokazuju nadproporcionalnost od tri do četiri puta u odnosu na domaće stanovništvo. To nisu desničarski blogovi – to su podaci španjolskog Nacionalnog instituta za statistiku i Ministarstva unutarnjih poslova.
Poljska kao ogledalo
Dok se u zapadnoj Europi vode beskrajne rasprave o tome kako interpretirati statistike, Poljska nudi prirodni eksperiment. Zemlja s gotovo isključivo homogenim stanovništvom, koja je odbila kvote za raspodjelu migranata i zadržala suverenitet nad vlastitim granicama, bilježi konstantan pad prijavljenih silovanja kroz cijelo promatrano razdoblje. Nakon 2022. u Poljsku je ušao velik broj izbjeglica iz Ukrajine – no radi se pretežno o ženama i djeci, a statistike ne bilježe statistički značajan porast seksualnih delikata počinjenih od strane imigranata. Poljski podaci ruše tezu da pad prijava u toj zemlji odražava samo kulturu šutnje ili lošiju evidenciju. Jer ako je problem isključivo u metodologiji, zašto trend ide u suprotnom smjeru od svih zapadnih zemalja koje su otvorile granice?
Pitanje koje se ne smije postaviti
Naravno, odmah će se pojaviti oni koji će reći da je rast prijava na Zapadu rezultat kampanja poput MeToo pokreta, promijenjenih zakonskih definicija i većeg povjerenja u policiju. Ti čimbenici postoje i ne smiju se zanemariti. No ne mogu objasniti sve. Španjolski zakon “Solo sí es sí” iz 2022. redefinirao je pristanak i prebacio neka lakša kaznena djela u teže kategorije – ali čak i uz tu korekciju, rast od četiri puta u 25 godina ostaje. Njemačke metodološke promjene nisu dovoljne da objasne dvostruku nadproporcionalnost doseljenika u statistici počinitelja. I nitko – ni jedna vlada, ni jedan mainstream medij – ne želi postaviti jednostavno pitanje: ako politika otvorenih granica nema nikakve veze s ovim trendovima, zašto jedina velika europska zemlja koja tu politiku nije provela bilježi potpuno drugačiji rezultat? Hrvatska i ostatak Europe koji još razmišlja zdravom pameću imaju pravo na taj odgovor.
Što vi mislite?
Podjelite s nama vašu reakciju na ovu vijest!
-
18
-
1
-
0
-
0
-
0
-
3