Postoje bitke koje se pamte ne po veličini vojski, već po veličini ljudi koji su se borili. Bitka za Kupres 1942. godine jedna je od takvih – priča o časti, ustrajnosti i herojstvu koja odzvanja sve glasnije što više vremena prolazi.
Kupres u plamenu – četiri brigade nasuprot jednom gradu
Partizanske snage nisu slučajno odabrale Kupres kao cilj. Strateški položaj ovog bosansko-hercegačkog grada činio ga je dragocjenim. Za napad su angažirane četiri partizanske brigade, među kojima i tada elitna Druga proleterska brigada – ponos partizanskog pokreta i jedna od najborbenijih postrojbi koje su ikad gazile ovim prostorima.
Napad je bio žestok i organiziran. Partizani su osvajali ulicu po ulicu, kuću po kuću, gurajući obrambene snage NDH u sve teži položaj. Pukovnik Franjo Šimić i domaće ustaške i domobranske postrojbe pružale su žilav otpor, no pritisak je bio golem. Grad je gorio, situacija se pogoršavala, a pomoć se činila daleko.
Stigao je Boban – i sve se promijenilo
Tada se dogodilo ono što će ući u legendu. Bojnik Rafael Boban, jedan od najkarizmatičnijih i najhrabrijih zapovjednika tadašnje hrvatske vojske, poveo je 600 pripadnika 3. bojne Crne legije u žurni marš prema Kupresu. Nisu čekali povoljne uvjete. Nisu kalkulirali. Krenuli su. Kad su Bobanovi vojnici udarili u partizanske bokove i pozadinu, situacija se dramatično promijenila. U partizanskim redovima uvukao se strah. Postrojbe koje su bile na korak od pobjede odjednom su se našle u okruženju rastuće panike. Moral je počeo pucati tamo gdje je dotad bio čvrst.
Tisuću partizana ostalo na kupreškim poljima
Borbe su trajale više od tri tjedna – neprekidno, bez predaha, u teškim uvjetima bosanske zime i planinske klime. Gubici partizanskih snaga bili su enormni. Više od tisuću partizanskih boraca izgubilo je život u pokušaju osvajanja Kupresa. Vrhovni štab partizanske armije je na kraju donio jedinu moguću odluku – povlačenje. Kupres nije pao. Osjetivši popuštanje neprijateljskog pritiska, stožer snaga NDH pokrenuo je opći protunapad. Jedinice su krenule u potjeru za partizanima u povlačenju, a zbog toga je nastao i onaj čuveni stih: “i to deset što se vuče, a za njima šarac tuče.”
Zašto se ove priče moraju pamtiti
Postoje trenuci u povijesti koji otkrivaju pravo lice jednog naroda. Bitka za Kupres 1942. jedan je od tih trenutaka. Šačica boraca, brojčano nadjačana i pod pritiskom, nije se predala. Nije tražila izlaz. Pričekala je pojačanje, primila ga i uzvratila udarac koji je natjerao na povlačenje vojsku koja je bila uvjerena u svoju pobjedu. Rafael Boban i njegovi vojnici nisu bili mitske figure – bili su stvarni ljudi, od krvi i mesa, koji su donijeli odluku da se ne povuku. I upravo ta odluka ostala je upisana u povijest na način koji ni desetljeća ni ideologije nisu uspjele izbrisati. Takve priče ne zastarijevaju. One nas podsjećaju tko smo i odakle dolazimo.
Što vi mislite?
Podjelite s nama vašu reakciju na ovu vijest!
-
10
-
6
-
0
-
2
-
0
-
0