Hrvatska šalje avion po svoje građane

Hrvatska vlada krenula je u organiziranu repatrijaciju svojih državljana iz ratom zahvaćenog šireg područja Bliskog istoka, uključujući putnike zatečene u državama Perzijskog zaljeva. U pozadini dramatične eskalacije američko‑iranskog sukoba, pitanje sigurnosti hrvatskih građana napokon je došlo na dnevni red Banskih dvora. Ovaj potez pokazuje da država može reagirati kada mora, ali otvara i legitimno pitanje zašto se u ovakvim krizama gotovo uvijek kreće tek kad situacija već eksplodira.

Država reagira – ali opet u zadnji čas

Prema dostupnim informacijama, hrvatske vlasti u koordinaciji s Ministarstvom vanjskih i europskih poslova i resornim službama organiziraju poseban let ili više njih za povratak državljana iz država Zaljeva i šire regije pogođene američko‑iranskim ratom. Riječ je o ljudima koji su se ondje zatekli poslovno, turistički ili kao radnici, a sada su suočeni s otkazanim linijama, zatvorenim zračnim koridorima i realnom prijetnjom daljnje eskalacije. Hrvatska se tako svrstava uz države koje shvaćaju da briga za vlastite građane u kriznim područjima nije stvar luksuza, nego elementarne državne odgovornosti.

Ipak, kao i toliko puta dosad, dojam je da je sustav reagirao tek nakon što je rat na Bliskom istoku već ušao u novu, opasniju fazu, s otvorenim prijetnjama blokade Hormuškog tjesnaca i udarima na naftnu infrastrukturu. Konzervativni dio javnosti s pravom se pita zašto Hrvatska nema trajno razrađen i javno objašnjen protokol za ovakve situacije, nego se svaki put improvizira pod pritiskom rokova.

Hoće li Hrvatska jednom biti korak ispred, a ne iza?

Američko‑iranski sukob i igranje vatrom oko Hormuškog tjesnaca jasno pokazuju koliko je svijet nestabilan i koliko brzo hrvatski građani mogu završiti usred tuđe krize. U takvom okruženju ozbiljna, suverena država mora imati unaprijed pripremljene scenarije za evakuaciju i logističku podršku, a ne se oslanjati na ad hoc rješenja i dobru volju stranih prijevoznika.

Ova repatrijacija dobro je došla i kao test – ne samo operativnih sposobnosti hrvatskih službi, nego i političke volje da se stane iza vlastitih ljudi, bez kalkuliranja i čekanja što će učiniti „veliki“ igrači. Hrvatska desnica ispjevala je svoju lekciju davno: država koja ne brine za svoje ljude izvan granica, teško će ih obraniti i kod kuće.