Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću i nekoliko ljevičarskih NGO-ica obilježile su 33. obljetnicu zločina u Ahmićima, tražeći od Grada Zagreba da imenuje “Trg ahmićkih žrtava” i da se taj datum službeno obilježava na državnoj razini. Sve legitimne stvari na papiru. Problem nije u tome što se Ahmići obilježavaju – problem je u tome tko ih obilježava i što te iste organizacije rade ostatak godine.
Selektivna memorija kao politički alat
Documenta i njeni partneri – Centar za žene žrtve rata, Centar za građansku hrabrost, Ženska mreža Hrvatske – svake godine bez greške objave priopćenje o zločinima HVO-a, HV-a ili bilo kojeg aktera koji se može spojiti s “hrvatskim nacionalizmom”. No kada padne 18. studenog – dan pada Vukovara – tišina. Kada nastupi 13. prosinca – godišnjica pokolja u Voćinu, gdje su srpske snage masakrirale civile koji se nisu htjeli iseliti – tišina. Kada se obilježava 2. svibnja 1992. – dan kada je srpska granata ubila djecu u redu pred pekarnicu u Slavonskom Brodu – tišina. Kada se sjećamo Škabrnje, Lovasa, Saborskog – tišina.
To nije suočavanje s prošlošću. To je selektivna upotreba prošlosti u svrhu konstantnog moralnog diskreditiranja Hrvatske i svega što je hrvatsko.
“Ne u naše ime” – ali čije?
Naslov njihove akcije glasi “Ne u naše ime”. Pitanje je samo – u čije ime govore? U ime organizacija koje financiraju strani fondovi i koje godinama rade na narativu po kojemu je Hrvatska agresor, a ne žrtva? U ime aktivista koji traže trg posvećen žrtvama jednog zločina, dok istovremeno ne traže ni ploču za ubijenu djecu u Slavonskom Brodu? Hrvatska je počinila zločine u ratu – to nije sporno i za to postoje pravomoćne presude. Ali isto vrijedi i za srpsku i za bosansku stranu. Selektivno suočavanje nije suočavanje – to je propaganda.
Ahmići jesu zločin – ali kontekst postoji
Zločin u Ahmićima 1993. stvaran je i dokumentiran – ubijeno je 116 civila bošnjačkog etntiteta, a Haški sud donio je pravomoćne presude. Nitko tko ozbiljno razmišlja to ne negira. No Documenta i njeni partneri ne traže simetrično suočavanje – traže jednostrano pokajanje Hrvatske, bez ikakvog konteksta sukoba koji se u isto vrijeme vodio na hrvatskom teritoriju, bez spomena zločina počinjenih nad Hrvatima u BiH i Hrvatskoj, bez ijedne riječi o tome što su u istom ratu radile ABiH postrojbe ili srpska vojska. U osmrtnici objavljenoj u Jutarnjem listu stoje imena ahmićkih žrtava. U nijednom Jutarnjem nema osmrtnice s imenima djece ubijene u Slavonskom Brodu.
Isti obrazac, svake godine
Ovo nije prvi put. Documenta četvrtu godinu zaredom traži trg u Zagrebu posvećen Ahmićima. Četvrtu godinu zaredom nema ni jednog zahtjeva za ulicom ili trgom koji bi nosio ime žrtava Vukovara, Škabrnje ili Voćina – barem ne od strane ovih organizacija. Obrazac je jasan i dosljedan: svako hrvatsko djelo u ratu je zločin koji zahtijeva institucionalno pokajanje, dok su zločini nad Hrvatima – kontekst, komplikacije, ili jednostavno – tišina.