DALIJA OREŠKOVIĆ ZAZIVA HAPŠENJA ZBOG HOS-a I „SINOVA DOMOVINE”

Dalija Orešković ponovo je uzela pero – ili tipkovnicu – i iz svoje fotelje samozamišljene moralne superiornosti poručila Hrvatskoj da je „dopuštanje veličanja ustaštva” jasna politika HDZ-a, da to ugrožava temelje pravne države i da bi sve to trebalo strogo kazniti. U prilogu svoje objave na društvenim mrežama stavila je materijale „Sinova domovine” te simbole HOS-a i Marka Skeje, sugerirajući da je riječ o fašizmu i NDH-ovskim prežitcima. Sve je to, naravno, upakirano u omiljeni format ljevičarskog aktivizma: usporedba s Trećim Reichom, poziv na državnu represiju i završni uzdah o tome kako Hrvatska „još uvijek nije pravna država.”

Selektivna pravda koja ne vidi masovne grobnice

Gospođa Orešković voli citirati Njemačku kao uzor. U redu – budimo dosljedni. U Njemačkoj su procesuirani i krvnici komunističkih režima, ne samo nacistički. U Njemačkoj se ne glorificira Staljin, a petokraka ne prolazi kao „antifašistički” simbol samo zato što je na krivoj strani granice. Zašto onda Orešković ne zaziva isti žar procesuiranja prema onima koji slave ubojice iz Domovinskog rata? Zašto je petokraka koja je 1991. sravnila Vukovar sa zemljom prihvatljiva na majicama i grafitima, ali Hrvat koji zapali svijeću za palog suborca postaje „kriminalac”?

Odgovor je star koliko i selektivna pravda: njezin „pravni standard” vrijedi samo u jednom smjeru. Prema domoljubima, braniteljima, HOS-u i svakome tko nosi simbol koji asocira na hrvatsku borbu za slobodu – puna strogost zakona, kaznene prijave, javna osuda. Prema onima koji slave partizanske zločince, koji niječu Jazovku i Bleiburg, koji Jasenovac koriste kao političku batinu a Maclj ignoriraju – potpuna šutnja i „kontekstualizacija.”

Pravo na sjećanje starije je od njezinih paragrafa

HOS nije bio paravojska sašivena od NDH-ovskih uniformi – bio je obrambena postrojba koja je 1991. stajala na prvim crtama dok su mnogi koji danas drže lekcije o „civilizacijskim vrijednostima” bili negdje drugdje. Simboli koje HOS koristi mogu biti povod za raspravu o povijesti, ali tu raspravu ne smije voditi isključivo ona strana koja ima monopol na definiranje tko je „fašist”, a tko „antifašist.” Posebno ne kad ta strana desetljećima rehabilitira partizanski antifašistički teror kao „oslobođenje.”

Orešković zaziva strogo kažnjavanje „svakog oblika veličanja ustaštva” kao pitanje samopoštovanja nacije. U pravu je u jednom: samopoštovanje jest važno. Zato narod koji poštuje sebe ne dopušta da mu se selektivnom primjenom zakona briše sjećanje na vlastite branitelje, ne pristaje na to da lijevičarski aktivisti određuju čija je suza legitiman izraz žalosti, a čija je „kriminalna provokacija”, i ne prihvaća da se Hrvatska pretvori u ideološki laboratorij u kojemu bi bivše šerice nadzornih odbora i pravne aktivistice odlučivale o granicama dopuštenog sjećanja.

Hrvatska je natopljena krvlju onih koji su je sanjali i branili. Ta krv ne traži dozvolu od Dalije Orešković – a istina o tome tko je i kako branio ovu zemlju ne može biti ugušena nikakvim prijavama ni kaznenim okvirima skrojenim po mjeri jedne strane.