Brnabićkina propaganda pada na plaći, standardu i kupovnoj moći: Hrvatska je i dalje osjetno ispred Srbije

Tvrdnja Ane Brnabić da je Srbija pod Aleksandrom Vučićem “prvi put u povijesti prestigla Hrvatsku u BDP-u” možda dobro zvuči u televizijskom nastupu, ali ne prolazi ni osnovnu ekonomsku provjeru. Jer standard građana ne mjeri se političkim sloganom ni ukupnom ekonomskom masom države, nego time koliko ljudi zarađuju, koliko mogu potrošiti i kakva im je stvarna kupovna moć.

Upravo na tim pokazateljima Hrvatska je i dalje ispred Srbije. Eurostat i Državni zavod za statistiku pokazuju da je Hrvatska 2024. bila na 77 posto prosjeka Europske unije po BDP-u po stanovniku izraženom u standardu kupovne moći, dok je stvarna individualna potrošnja iznosila 76 posto prosjeka EU. To su pokazatelji koji mnogo bolje opisuju životni standard od pukog mahanja ukupnim BDP-om.

Brnabićka je promašila “ceo fudbal”

Problem s Brnabićkinom tezom je jednostavan: ukupni BDP nije isto što i standard. Veća država s više stanovnika može imati veću ukupnu ekonomsku masu, ali to ne znači da njezini građani žive bolje. Za običnog čovjeka mnogo je važnije kolika mu je plaća, koliki su troškovi života i koliko mu ostaje nakon računa, goriva i hrane. Tu se vidi prava razlika između Hrvatske i Srbije. U Srbiji je prosječna neto plaća tijekom 2025. bila uglavnom oko 920 do 955 eura, ovisno o mjesecu, dok je medijalna neto plaća bila oko 730 do 740 eura. Drugim riječima, polovica zaposlenih u Srbiji prima manje od približno 740 eura mjesečno.

U Hrvatskoj su primanja osjetno viša. Državni zavod za statistiku objavio je da je prosječna mjesečna neto plaća u rujnu 2025. iznosila 1.456 eura, dok je medijalna neto plaća bila 1.260 eura. Usporedbe za kraj 2025. i početak 2026. pokazuju da je hrvatska prosječna neto plaća bila otprilike 400 do 450 eura viša od srpske, a medijalna više od 500 eura iznad srpske razine. To je razlika koja se ne može sakriti nikakvim političkim spinom o autocestama, brzim cestama, prugama ili raketama. Infrastruktura može biti važna za razvoj, ali ne plaća račune građanima sama po sebi, a uostalom, Hrvatska je svoje kapitalne infrastrukturne projekte odavno riješila, ostaje još važna modernizacija pruga, i dovršetak kratke dionice autoceste od Pelješca do Dubrovnika. Standard se na kraju vidi u novčaniku, a tu Hrvatska i dalje stoji osjetno bolje.

Život u Hrvatskoj je neusporedivo kvalitetniji i razlika se povećava

Posebno je zanimljivo da se ta razlika najjasnije vidi upravo na tržištu rada. Da je Srbija doista prestigla Hrvatsku po standardu, teško bi se moglo objasniti zašto velik broj radnika iz Srbije svake godine dolazi na hrvatsku obalu raditi sezonu u turizmu i ugostiteljstvu. Ne dolaze zato što je u Srbiji bolje, nego zato što se u Hrvatskoj u nekoliko ljetnih mjeseci i dalje može zaraditi iznos koji im u domaćim uvjetima znači preživljavanje ili financijsku sigurnost za dobar dio godine. Hrvatska jest skuplja zemlja za život, ali to nije argument protiv višeg standarda, nego upravo potvrda da tržište rada može podnijeti više cijene zato što su i plaće više. Aktualne procjene troškova života u Hrvatskoj za 2026. pokazuju da samac s najamninom često treba između 900 i 1.500 eura mjesečno, dok su gorivo, režije i svakodnevna potrošnja skuplji nego u Srbiji. No čak i uz više cijene, hrvatski radnik u pravilu raspolaže većim iznosom i većim prostorom za potrošnju nego radnik u Srbiji.

To potvrđuje i pokazatelj stvarne individualne potrošnje, koji se koristi upravo za usporedbu materijalnog standarda među državama. Hrvatska je po tom pokazatelju na 76 posto prosjeka EU, što znači da je i razina osobne potrošnje građana osjetno viša nego u ekonomijama koje su još izvan europskog prosjeka i s nižim razinama plaća. Ukratko, nije presudno koliko država proizvede u apsolutnom iznosu, nego koliko od toga dođe do građana. Zato Brnabićkina izjava nije ekonomska analiza, nego politička propaganda za domaću uporabu. Hrvatska nije nikakav savršeni ekonomski model i daleko je od zapadnoeuropskog standarda, ali u usporedbi sa Srbijom i dalje ima višu kupovnu moć, više plaće, višu osobnu potrošnju i tržište rada na kojem se može zaraditi osjetno više, a konkretni pokazatelji govore da je razlika iz godine u godinu sve – veća. A to je u konačnici i najvažniji odgovor na pitanje tko je koga stvarno prestigao.