BLEIBURG, JAME, KRIŽNI PUT: Dok Hrvatska slavi “Dan antifašističke borbe”, podsjetimo što su ti “osloboditelji” zapravo radili – i što su pokušali ponoviti 1991.

Danas, 22. lipnja, Hrvatska službeno obilježava “Dan antifašističke borbe.” Za mnoge građane ove zemlje – za potomke žrtava, za branitelje, za sve koji znaju istinu o tome što se događalo od 1945. pa nadalje – to je dan srama i boli, a ne slavlja. Ono što se danas slavi nije oslobođenje. To je vojska koja je počinila najveće etničko čišćenje na europskom tlu nakon Hitlerova holokausta nad Židovima. Vojska koja je tisuće i tisuće Hrvata – muškaraca, žena, djece, bolesnika i ranjenika – pobacala u jame, žive i mrtve. Vojska koja je otimala stanove, kuće i imovinu, a čiji su potomci danas zastupnici u Hrvatskom saboru koji s ponosom veličaju tu zločinačku baštinu.

Jame – tisuće masovnih grobnica diljem Hrvatske, Slovenije i Austrije

Partizanska vojska i jugoslavenski komunistički režim nakon 1945. proveli su jedan od najvećih masovnih zločina u europskoj povijesti 20. stoljeća. Na prostoru Hrvatske, Slovenije i Austrije dokumentirano je više tisuća masovnih grobnica – jama u koje su bacani zarobljeni vojnici, civili, politički protivnici, ali i slučajni prolaznici koji su imali nesreću biti Hrvati ili biti na krivom mjestu u krivo vrijeme. Procjene govore o 500 do 700 masovnih grobišta samo na prostoru Hrvatske i Slovenije, s desetcima tisuća žrtava čiji ostaci do danas u velikom broju slučajeva nisu ni ekshumirani ni identificirani.

Bleiburg i Križni put – marš smrti bez presedana

Svibanj 1945. Tisuće hrvatskih vojnika, civila, žena i djece predaju se savezničkim snagama u Bleiburgu u Austriji, vjerujući da će biti zaštićeni međunarodnim ratnim pravom. Britanci ih vraćaju partizanima. Ono što slijedi jedan je od najvećih marševa smrti u europskoj povijesti – Križni put. Kolone zatvorenika tjerane su pješice stotinama kilometara, bez hrane i vode, uz kontinuirana ubojstva, mučenja i bacanje u jame duž cijele rute kroz Sloveniju i Hrvatsku. Procjene broja žrtava Bleiburga i Križnog puta kreću se od 50.000 do više od 100.000 ljudi. Nisu ubijani samo vojnici – ubijani su civili, svećenici, intelektualci, seljaci. Ubijani su jer su bili Hrvati.

Ubojstva u emigraciji – lov na Hrvate diljem Europe

Zločini komunističke Jugoslavije nisu stali na granicama. UDB-a, tajna policija jugoslavenskog režima, godinama je lovila i ubijala hrvatske emigrante diljem Europe i svijeta. Ubojstva su dokumentirana u Austriji, Njemačkoj, Francuskoj, Španjolskoj, Australiji i Južnoj Americi. Radi se o desecima likvidiranih hrvatskih intelektualaca, svećenika, novinara i političkih aktivista koji su pobjegli iz Jugoslavije i pokušali organizirati otpor iz inozemstva. Komunistička Hrvatska lovila je vlastite građane po cijelom svijetu i ubijala ih bez suđenja, bez optužnica i bez ikakve odgovornosti.

1991. – “antifašisti” kreću u novo uništenje Hrvata

I onda, 1991. godine, ta ista vojska – pod istom petokrakom, s istom ideologijom, s nasljednicima istih zločinaca u zapovjednim strukturama – krenula je u još jedan pohod na Hrvatsku. JNA, vojska izgrađena na partizanskoj tradiciji koju danas slavimo, zajedno sa srpskim paravojnim postrojbama krenula je rušiti Vukovar, paliti Škabrnju, ubijati po Petrinji i Karlovcu, bombardirati Dubrovnik. Ovaj put bez svesrdne pomoći Moskve, Londona i Pariza, bez goleme saveznička premoći, bez predaje zarobljenih kolona od strane Britanaca – “junaci” nisu imali šanse. Domovinski rat je dobiven. Hrvatska je slobodna. Ali svake godine, 22. lipnja, dio ove države ustaje i slavi vojsku koja je Hrvatima donijela samo jame, smrt i pljačku.

Čiji su djedovi krali hrvatske domove?

Na kraju valja postaviti jedno konkretno pitanje koje mnogi izbjegavaju: čiji su djedovi i pradjedovi otimali hrvatske stanove, kuće i imovinu u masovnim konfiskacijama nakon 1945.? Tko su potomci onih koji su se uselili u tuđe domove dok su vlasnici završavali u jamama ili na Križnom putu? Neki od tih potomaka danas sjede u Hrvatskom saboru, glasaju o hrvatskim zakonima i s ponosom govore o “antifašističkoj borbi” svojih predaka. Hrvatska to mora znati. I Hrvatska to mora pamtiti.