Šešelj u svom prepoznatljivom stilu poručuje: „Mi nikada nećemo priznati nezavisnu hrvatsku državu dok se ne oslobodi okupirana Republika Srpska Krajina. Oslobodićemo je kad‑tad. Ako ne mi, onda naši sinovi, naši unuci, naši praunuci. Važno je da neprekidno ponavljamo da od toga ne odustajemo.“. To nije nova politika, nego copy‑paste onoga što govori već 30 godina – od mitinga po Plitvicama i Glini do današnjih pressica u Beogradu.
Priča o „okupiranoj Krajini“ počiva na jednostavnoj zamjeni teza: teritorij međunarodno priznate države Hrvatske proglašava se „srpskom zemljom“, hrvatska država „nelegalnom“, a vojno‑redarstvene operacije Oluja i Bljesak „agresijom“ – iako je međunarodna zajednica jasno stala na poziciju da je riječ o vraćanju ustavnog poretka na vlastiti teritorij. Iz te logike je lako proizvoditi rečenice za mitinge, puno je teže objasniti zašto se onda ni jedna iole ozbiljna država – uključujući Srbiju – nije usudila formalno proglasiti RSK „okupiranom srpskom zemljom“ koju treba „osloboditi“.
Čovjek s haškom presudom u ruci priča o pravdi
Šešelj se predstavlja kao branitelj pravde i povijesnih prava Srba, ali povijest i pravda su mu se već javile – u obliku presude Haškog tribunala. Optužen je i osuđen za poticanje progona Hrvata i Muslimana, huškanje na zločine i velikosrpsku politiku koja je razbila Jugoslaviju i donijela tisuće mrtvih. Kad takav čovjek priča o „okupaciji Krajine“ i „budućem oslobođenju“, to nije „politički program“, nego nastavak iste one ideologije koja je završila u Srebrenici, Vukovaru, Škabrnji i logorima od Begejaca do Manjače.
Posebno je cinično da isti Šešelj koji tvrdi da „nikada neće priznati Hrvatsku kao državu“ godinama koristi hrvatske medije i javni prostor da bi plasirao svoje poruke – od intervjua do skandaloznih izjava o „ustaškoj državi“, znajući vrlo dobro da je Hrvatska članica EU i NATO‑a i da njegovi snovi o „granici Virovitica–Karlovac–Karlobag“ postoje samo na mapama iz birtije.
„Naši praunuci“ kao alibi za vječnu nezrelost
Formulom „ako ne mi, onda naši sinovi, unuci, praunuci“ Šešelj radi ono što svi gubitnici ratova rade: vlastiti poraz pakira u paket „povijesne misije“ koju će jednog dana „netko“ dovršiti. To je opasan obrazac jer generacijama šalje poruku da granice nisu trajne, da su hrvatske žrtve „kolateralna šteta srpske slobode“ i da je normalno sanjati nove ratove umjesto novih poslova, škola i bolnica.
S druge strane, upravo ta manija „naših praunuka“ razotkriva koliko je Šešelj svjestan da on i njegova generacija nikada neće ostvariti ono što priča – Krajina je odavno pod hrvatskom upravom, integrirana u hrvatski pravni poredak, u EU i NATO okvir, a povratak u 1991. može se dogoditi samo u mašti onih koji žive od nostalgije za ratom. Kad svojoj publici obećava da će „unuci osloboditi sve srpske zemlje“, on zapravo vlastitom porazu dodaje rok trajanja – beskonačno.
Zašto je važno razbijati taj narativ
Netko će reći: Šešelj je politički mrtav, zašto se uopće baviti njegovim izjavama? Zato što on ne govori sam za sebe – govori ono što dio srpske političke scene i dalje misli, ali mudrije ne izgovara naglas. Kad Šešelj kaže „nikada nećemo priznati Hrvatsku“, on testira teren i za puno umivenije varijante „neutralnosti“ prema agresiji 90‑ih, relativizaciju zločina i priče o „dvije istine“.
Razbijati taj narativ znači uporno ponavljati nekoliko jednostavnih činjenica: Hrvatska je međunarodno priznata država, članica EU i NATO‑a; Republika Srpska Krajina bila je paradržavna tvorevina nastala na etničkom čišćenju i agresiji; Oluja je bila završni čin povratka ustavnog poretka, a ne „zavjera protiv srpstva“. I da, presude Haaga i drugih sudova nisu „antisrpska zavjera“, nego vrlo konkretan popis ljudi i politika koji su naoružavali snove poput Šešeljevih i pretvarali ih u masovne grobnice.
Što vi mislite?
Podjelite s nama vašu reakciju na ovu vijest!
-
2
-
1
-
0
-
0
-
0
-
1